"Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!"
Svetkovanje blagdana Presvetoga Srca širilo se službeno u sveopćoj Crkvi po etapama. Prvo je Inocent XII., 30. ožujka 1697., dopustio sestrama Pohoda Marijina u samostanu Annecy slaviti blagdan Presvetoga Srca, u petak poslije osmodnevne svetkovine Tijela Kristova. Riječi su trebale biti od sv. Mise u čast Pet rana našega Gospodina. Datum je odgovarao onome što ga je Isus tražio od svete Marije Margarete u objavi od 5. lipnja 1675:
"Ja tražim da se u prvi petak poslije osmodnevnog svetkovanja Tijela Kristova slavi poseban blagdan u slavu moga Srca. Želim da toga dana vjernici pristupe Svetoj Pričesti i neka Srcu mome svečanom otprošnjom iskažu čast povrijeđenu uvrjedama, te zajedno dadu dogovorenu zadovoljštinu za uvrede nanesene Presvetom Sakramentu u danima kada je bio izložen na oltarima."
Pio XII. u enciklici Haurietis aquas kaže: "Uostalom, očit dokaz da ova pobožnost vuče svoja načela i ideje iz samih korijena katoličke dogme jest to da potječe iz odobrenja liturgijskih blagdana što ih je dala sama Apostolska Stolica, a što je prethodilo rukopisima svete Margarete Marije. U biti, neovisno o bilo kojoj privatnoj objavi, samo udovoljavajući željama vjernika, Sveta Kongregacija za Obrede, dekretom izdanim 25. siječnja 1765.g., to jest naš prethodnik Klement XIII., odobrio je 06. veljače iste godine episkopatu Poljske i rimskoj Nadbratovštini Presvetoga Srca pravo da liturgijski slavi blagdan."
Ovim je aktom Sveta Stolica željela da poraste pobožnost, koja je već bila snažna, a čije cilj bio "ponovno oživjeti" sjećanje na božansku ljubav koja je potakla Spasitelja da postane žrtva okajnica za grijehe ljudi. Poslije ovoga prvog službenog priznanja, danog u formi privilegija i u ograničenoj formi, slijedilo je drugo, gotovo jedno stoljeće poslije toga, po važnosti mnogo veće, a po formi mnogo svečanije. Riječ je o već spomenutom Dekretu, kojega je izdala Sveta Kongregacija za Obrede 23. kolovoza 1856. godine, kojim je prethodnik Pio IX., prihvaćajući želju biskupa Francuske i gotovo cijeloga katoličkog svijeta, proširio u cijeloj Crkvi blagdan Presvetog Srca Isusova i propisao dostojno liturgijsko slavlje.
Ovaj je događaj vjerojatno zaslužan da ga se preporuči u vječno sjećanje vjernika, budući da, kako se ističe u samoj liturgiji svetkovine: "Od toga dana pobožnost Presvetom Srcu Isusovu slična je rijeci koja se razlijeva. Prešavši sve prepreke, raširila se po cijelom katoličkom svijetu". Ime pape Pia IX., dakle, povezano je s dva događaja koji su značajno doprinijeli širenju pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu. On je, u biti, Dekretom Svete Kongregacije za Obrede, dana 23.kolovoza 1856. godine, zapovijedio širenje blagdana Presvetoga Srca u sveopćoj Crkvi, te da se slavi prvoga petka poslije osmodnevnog svetkovanja Tijela Kristova. Dvadeset godina poslije, 16. lipnja 1876. godine, nagovara sve vjernike da se posvete, privatno ili javno Presvetom Srcu Isusovu. Njegov poziv bio je prihvaćen, kako kažu kronike toga vremena, toplim entuzijazmom lokalnih crkava cijeloga svijeta. Proslava drugog stoljeća ukazanja Isusova Margareti Mariji bila je prilika za proglašenje Marije Margarete na pragu svetosti, 19. kolovoza 1864. Blaženom je proglašena 18. rujna 1864., a svetom 13. svibnja 1920. godine.
Vječni Oče, želim se u Duhu Svetom posvetiti i predati Isusovu i Marijinu Srcu, da bih tako mogao/mogla postati tvoje sve odanije i vjernije dijete.
Majko Marijo, ja (ime i prezime) se danas predajem tvome Bezgrešnom Srcu. Primi me pod svoju majčinsku zaštitu i vodi me k svome Sinu Isusu.
Gospodine Isuse, po Marijinu Bezgrešnom Srcu se posvećujem i izručujem Tvome Presvetom Srcu. Učini srce moje po Srcu svome, da bi Ti sve više živio u meni. Presveto Srce Isusovo, Bezgrešno Srce Marijino, s ovom posvetom i izručenjem želim vam uzvratiti ljubav koju ste mi iskazivali čitavim svojim zemaljskim životom, posebno na Kalvariji, i koju mi još i danas iskazujete.
Ujedno obnavljam svoju krsnu posvetu Trojedinom Bogu: odričem se grijeha, zavodljivosti zla i Sotone; vjerujem sve što nam je Bog objavio i kako nas uči Katolička crkva. Obećavam da ću vršiti Isusovu zapovijed ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu i izvršavati Božje i crkvene zapovijedi te da ću se ravnati prema nauku crkvenog učiteljstva pod vodstvom Petrova nasljednika. Time želim doprinijeti jedinstvu i rastu Crkve. Rado ću moliti svetu krunicu, osobno, u obitelji i u drugim zajednicama te pobožnošću Prvih petaka i Prvih subota dati zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe čitavog svijeta.
Presveto Srce Isusovo, Bezgrešno Srce Marijino, pomozite mi da prihvaćam Evanđelje u svoje srce te ga živim u vjeri, ufanju i ljubavi. Tako će Isus Krist, po svome križu i uskrsnuću, za mene biti put, istina i život. Neka se hranim nebeskim Kruhom i živim od euharistijske žrtve, da bih tako mogao/mogla svladati svako zlo i uvijek izabrati život.
Pun/a povjerenja utječem se pod zaštitu vaših dragih Srdaca. Čuvajte me u svim opasnostima i na kraju ovog zemaljskog hodočašća sretno me dovedite u vječnu domovinu.
Amen.
Gospodine Isuse Kriste zahvaljujem Ti za sve darove koje si mi dao: za dar života i zdravlja, za milost vjere i dar pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Danas se posvećujem Tvome Božanskom Srcu. Ovim činom najprije ispovijedam i potvrđujem svoju kršćansku vjeru i svoje opredjeljenje za Tebe; potvrđujem svoje prihvaćanje svih katoličkih istina vjere kako nas uči sveta Crkva u kojoj si mi dao milost da sam rođen i odrastao. Potvrđujem svoj krsni savez s Tobom i svoju odluku da po njemu živim. Priznajem Te svojim Gospodarom i Kraljem. Izjavljujem da ćeš mi od sada Ti sa ljubavlju Tvoga Božanskog Srca biti najviša vrijednost moga života koju primam u svoje biće. Pomozi mi da mogu živjeti dostojno Tvoje ljubavi i da njome usrećujem svoje bližnje.
Presveto Srce Isusovo, kralju sviju srdaca, Tebi posvećujem danas moje srce i stavljam ga potpun u tvoju službu.
Tebi prikazujem svoju dušu sa svom snagom i svoje tijelo sa svim osjećajima. Cijeli svoje život hoću upotrijebiti da Tebe ljubim, Tebi služim i Tebe slijedim. Želim biti žarkim klanjateljem svetosti Tvoje ljubavi. Sveto Srce Marijino, nakon Srca Isusova najmilije i najsavršenije Srce, budi i ti stalnim uporištem moga čašćenja i ljubavi. Nauči me, da Srce tvoga Sina tako častim, kako Ga ti sama častiš i dopusti mi da Njemu prikažem tvoje štovanje i molitvu zagovora. Isuse, Tvome srcu prikazujem (dušu… brige… nakane… ). U Tebe imam povjerenja, Tebi prepuštam sebe, u Tebe se uzdam. Srce Isusovo, dođi kraljevstvo tvoje i budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
Gospodine moj i Spasitelju, Isuse Kriste, ne molim milost tvoga Presvetog Srca samo za sebe, već vapim k Tebi i za spasenje nevoljnih grešnika koje si otkupio svojom dragocjenom Krvlju. Daj da svi dođu k tvome Srcu, tom izvoru, tomu moru neizmjerne ljubavi da se u njemu očiste od svojih grijeha, i da od sada i do vijeka jedino tebe ljube, jedinog Zaručnika svoje ljubavi. Udijeli svima, kao i meni blaženi život u svome srcu. Amen.
Isuse, Marijo! S Josipom ste živjeli u nazaretskoj obitelji, zato vam je draga svaka obitelj, dakle i naša.
Majko Marijo, Kraljice obitelji, naša se obitelj, ujedinjena u međusobnoj ljubavi, danas izručuje tvom Bezgrješnom Srcu. Primi nas pod svoju majčinsku zaštitu i vodi nas k svome Sinu Isusu.
Gospodine Isuse, ujedinjeni u tvoje ime, po Marijinu Bezgrješnom Srcu posvećujemo se i izručujemo tvom Presvetom Srcu. Učini naša srca po Srcu svome, da bi Ti u nama i među nama sve više živio.
Presveto Srce Isusovo, Bezgrješno Srce Marijino, (*obitelji s maloljetnom djecom dodaju: posebno vam posvećujemo i izručujemo odgoj naše djece) pomozite nam da mognemo savjesno vršiti svoje dužnosti, živjeti prema Božjim i crkvenim zapovijedima, osobito zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, da uzmognemo prihvatiti Evanđelje u svoje srce i ravnati se prema nauku crkvenog učiteljstva pod vodstvom Petrova nasljednika. Hoćemo poštivati jedni druge, biti strpljivi jedni prema drugima, opraštati si međusobno, poput Krista predano nositi svoj križ i truditi se za onu ljubav koja je spremna položiti svoj život za drugoga. Ne želimo se zatvarati sami u sebe, nego hoćemo biti pažljivi i otvoreni prema potrebama rodbine i drugih ljudi.
Kao domaća Crkva, neka naša obitelj bude zajednica milosti i molitve, škola ljudskih i kršćanskih kreposti, napose kreposti ljubavi. Rado ćemo sudjelovati u životu župske zajednice, sudjelovati na svetoj Misi, te u sakramentu svete ispovijedi ostvarivati izmirenje s Bogom i među sobom. Euharistijski kruh neka nas učini jednim jedinim tijelom. Svakodnevna obiteljska i osobna molitva neka nam budu najjači poticaj za prihvaćanje svih odgovornosti koje imamo kao kršćanska obitelj.
Presveto Srce Isusovo, Bezgrješno Srce Marijino, čuvajte nas od svakog grijeha. Posebno odlučujemo da ćemo se čuvati grijeha protiv vjere, ufanja i ljubavi, grijeha psovke i bludnosti, grijeha jezika i zavisti, grijeha mržnje i svakog zla.
Obećajemo da ćemo svetkovati dane Gospodnje. Za obraćenje grješnika ćemo rado moliti svetu krunicu i svetkovanjem prvih petaka i prvih subota davat ćemo zadovoljštinu za uvrede kojima vas vrijeđamo mi i od Boga udaljeni svijet.
Pomozite nam da uzmognemo stalno živjeti u Božjoj milosti te vam ostanemo vjerni do kraja. Neka svi članovi naše obitelji postignu sretnu starost i nekoć s prijateljima uživamo vječnu radost na nebu. Amen.
Zašto baš devet mjeseci?
Broj devet tradicionalno se veže uz novozavjetni događaj Duhova. Nakon Isusova uzašašća na nebo, Djevica Marija i apostoli kroz devet su dana jednodušno, ustrajni u molitvi očekivali obećanog Duha Branitelja koji ih je ispunio na "dan Pedesetnice" (Dj 2,1)
Kako se obavlja pobožnost devet prvih petaka?
Dakle kao što i sam naziv kaže svekog prvog petka u mjesecu, devet mjeseci za redom, potrebno je otići, ponajprije pomiriti se s Bogom u skrušenoj i valjanoj ispovijedi. Potom prisustvovati sv. misi i pričestiti se s nakanom čašćenja Presvetog Srca Isusova.
Prvi petak u mjesecu je dan koji je posvećen Srcu Isusovom. Isus želi da štujemo Njegovo Presveto Srce, te je tražio da se uvede slavljenje njegova blagdana. Sv. Margareta Marija imala je od 1673. do 1675. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove 'veliko ukazanje' a zbilo se 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova:
Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.
...
Obećanjem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.
Svakog prvog petka u mjesecu Isus ih je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Kasnije su ta obećanja sabrali pa ih nabrajaju obično dvanaest. Iz njih proizlazi da Isus obećava onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce ove duhovne i vremenite blagodati:
1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.
1. DAT ĆU IM SVE MILOSTI KOJE SU IM POTREBNE U NJIHOVU STALEŽU
Sve što postoji na ovome svijetu ima svoj konačni cilj: mala vlat trave i velik krošnjat hrast, mala riječna ribica i strašna morska neman, grumenčić koji gazimo prolazeći putem i masivne planine. Savršeno nam je jasno da i čovjek ima svoj konačni cilj i svoj poziv. Bog je naredio čovjeku da vlada nad svom zemljom, da je sebi podloži i nad svakim stvorenjem pod nebom. Bog je još nešto učinio: pozvao je čovjeka na svetost. Svakoga čovjeka bez iznimke. Obdario ga je slobodnom voljom, pokazao mu siguran put do sebe i sretne vječnosti. Rekao je: ako želiš, možeš izabrati taj put i ići njime, ali možeš izabrati i drugi put – svoj vlastiti.
Vidimo koliko je povjerenja Bog imao prema čovjeku kada ga je obdario slobodnom voljom. Ipak, ta velikodušnost može se pretvoriti u tragediju ako čovjek izabere krivi put. Baš tada kada se ljudi nađu na raskrižju Božjega i vlastitog puta, Krist se pojavljuje pred njima, pokazuje svoje Srce i daje jamstvo: »Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.« Kada je Krist dao to obećanje, sigurno je mislio ne samo na zvanje u braku, samoći, ovome ili onom zanimanju. Mislio je i na redovničko i svećeničko zvanje. U svakome staležu ili zanimanju potrebna nam je milost, odnosno Božja pomoć za dobro izvršavanje svakodnevnih obveza.
Ovim obećanjem Krist je ljudima »dao riječ« da ih neće ostaviti na putu za koji je rekao da je siguran.
2. UNIJET ĆU MIR U NJIHOVE OBITELJI
Na svijet dolazimo u obitelji, a tijekom života prolazimo u zajedništvu s drugima. Trebali bismo često zahvaljivati Bogu što smo se rodili u katoličkoj i vjerničkoj obitelji. Stoga smo odgovorni jedni za druge: roditelji za djecu, a djeca za roditelje, ne samo u materijalnome, već i u duhovnom smislu, u stvarima koje se odnose na vjeru i Boga. Imamo obvezu uzajamne molitve. Znamo kako se dugo sv. Monika molila za svoga sina sv. Augustina. Osim molitve trebamo svojim bližnjima davati dobar primjer u svakodnevici. Govoreći drugim riječima, obitelj je »mala Crkva« u kojoj se surađuje i živi s Bogom.
Promatrajući obitelj iz neposredne blizine vidimo da često nije tako. Mnogo je posvađanih obitelji u kojima vladaju zloba, mržnja, psovka, sablazan, alkoholizam i drugi poroci. U takvim obiteljima Bogu nema mjesta. Tamo je on suvišan. U njima ima mjesta za sve drugo, ali ne i za Boga, a same obitelji često nemaju snage vratiti se na pravi put. Zato Isus ovim obećanjem jamči: »Unijet ću mir u njihove obitelji.« Bog, koji je sama Ljubav, može dati i daje takvu sigurnost pa se na njega možemo osloniti bez rizika.
3. TJEŠIT ĆU IH U SVIM NJIHOVIM PATNJAMA
Što su bol i patnja znamo jako dobro iz vlastitoga iskustva ili promatrajući druge. Trpljenje je nerazdvojna stvarnost u životu svakoga čovjeka i susrećemo se s njima na svakome koraku. Kada se govori o boli, misli se na tjelesno trpljenje. Patnja se pak odnosi na duhovno trpljenje, uzrokovano grijesima i udaljavanjem od Boga. U Evanđelju se nalaze mnogi primjeri kada Isus ozdravlja ljude koji trpe na tijelu i duši. Sjetimo se barem nekih prizora: ozdravljenje deset gubavaca, uzetoga, slijepca od rođenja, žene koja je bolovala od krvarenja, susret s javnom grješnicom, obraćenje Marije Magdalene, milosrdni pogled upućen Petru koji ga izdaje i dr. Isus nikada nije prošao ravnodušno pokraj čovjeka patnika. Suosjećao je s ljudima koji su prema njemu pružali sklopljene ruke.
U novije vrijeme i pred našim očima tako je činio Ivan Pavao II. On je bio svjestan što su bol i patnje učèovjekovu životu jer je i sam mnogo trpio. Bolesnike je držao najvećim blagom i blagoslovom Crkve. Za svojih apostolskih putovanja svijetom Svetomu je Ocu često nedostajalo vremena da se posveti diplomatima, novinarima i političarima, ali uvijek je odvojio dovoljno vremena za susret s patnicima na tijelu i na duši.
Isus nije zaobišao patnike ni u svojim obećanjima. Obećao je da će im biti lijek i liječnik: »Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.« Svećenici i redovnici koji se svakodnevno susreću s bolesnicima po bolnicama svjedoci su njihove velike radosti kada susreću Isusa u svetim sakramentima. Ponekad se događa da su napušteni od svih, čak i od najbliih, ali znaju da ih Isus nikada neće napustiti. U zajedništvu s njim lakše im je nositi križ trpljenja.
4. BIT ĆU IM SIGURNO UTOČIŠTE ZA ŽIVOTA, A OSOBITO NA ČASU SMRTI
Ljudski život često je izložen različitim opasnostima. Tisak, radio i televizija svakodnevno donose izvještaje o ratovima, ubojstvima, nesrećama na radu, na cestama i moru. Česti su i slučajevi iznenadnih smrti uzrokovanih bolestima. Uistinu je tako. Unatoč golemu i brzu razvoju grana privrede, medicine i tehnike, čovjek današnjice u mnogim situacijama ostaje bespomoćan. Liječnici izjavljuju da je medicina u nekim slučajevima nemoćna i da je potrebno »čudo« i intervencija odozgor. Bolesnici to savršeno razumiju. Štovateljima Srca Isusova koji su teško bolovali gotovo uvijek je preko usana prolazio strjelovit zaziv: »Srce Isusovo, u tebe se pouzdajem, neću biti izgubljen na vijeke.« Uistinu, može li Bog, koji je sama Ljubav i koji se u potpunosti predao za nas do ludosti Križa i u euharistiji, izigrati naše pouzdanje? Zacijelo ne.
Moramo biti svjesni da je naš život izložen još jednoj opasnosti, strašnijoj od bolesti, tjelesnoga trpljenja, pa čak i od smrti. Ta opasnost je gubitak Božjega života – posvećujuće milosti – u duši. O toj stvarnosti odluka ovisi isključivo o nama samima. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove: bolest, trpljenje, pa čak ni smrt, ali imamo slobodnu volju i radi grijeha možemo izgubiti posvećujuću milost. To je najveća opasnost koja vreba na svakoga čovjeka.
Isus koji savršeno poznaje ljudsko srce želi nam pomoći. On, koji je Bog, stvorio je i oblikovao ljudsko srce i nitko bolje od njega ne poznaje naše srce. Dolazi nam u susret riječima: »Bit ću im sigurno utočište za života.« Znamo dobro da o našoj vječnosti odlučuje posljednji tretnutak našega života. Stoga Božansko Srce jamči svojim štovateljima: »Bit ću im sigurno utočište u času smrti.«
5. IZLIT ĆU OBILJE BLAGOSLOVA NA SVE NJIHOVE POTHVATE
Svaki je čovjek velika tajna. Živi u svojemu, često zatvorenim za druge, svijetu. Naši pradjedovi su govorili da je potrebno s nekim pojesti vreću soli da bismo ga upoznali. Ne jednom roditelji ne poznaju dovoljno svoju djecu, kao ni djeca roditelje. Ne poznaju se do kraja oni koji zajedno žive u ovomu ili onom društvu. Svatko ima svoj nutarnji svijet u kojemu živi, radi i prebiva.
Svatko od nas trudi se u životu postići neki cilj. Djetetu će to biti igračka, učeniku uspješno završen razred ili škola, studentu završetak studija, mladiću ili djevojci sretna ljubav i osnivanje obitelji, ocu obitelji napredak u poslu i bolja zarada, dobrim roditeljima osiguranje budućnosti njihove djece…
Naš život je jedna velika nada, veliko iščekivanje, put koji vodi nekome cilju. Loše je ako to nije ravan put, nego vijugavi putovi i slijepe ulice. Da, često na svojemu putu nailazimo na različite poteškoće i brige, ne jednom smo sami krivi zbog njih, ali nekada ne ovise o nama. Svakodnevno se hrvamo s njima. Čini nam se da ta borba prekoračuje naše snage i mogućnosti pa nas to obeshrabruje. Tražimo pomoć od drugih, prijaznih nam ljudi. Vjernici očekuju pomoć "s visina". Naručuju svetu misu moleći Boga za blagoslov, zdravlje i potrebne milosti. Kada je Isus svojedobno "diktirao" svoja obećanja sv. Margareti Mariji Alacoque, mislio je i o svakodnevnim brigama onih koji su se pouzdali u njegovo Božansko Srce i njemu se predali. U jednomu od svojih obećanja poručio je: "Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate." Kada u našemu životu tražimo rješenje najsloženijih stvari i problema, tražimo najutjecajnije posrednike, takve koji u danome mogu najviše učiniti. Kod toga nemojmo zaboraviti da imamo najpouzdanijega "Posrednika" koji reče: "Ja sam Put, Istina i Život." U potpunosti se pouzdajmo u njega i napominjimo mu: "U tebe sam, Srce Isusovo, položio svoju nadu i neću se postidjeti nikada."
6. GREŠNICI ĆE NAĆI U MOME SRCU IZVOR I BESKRAJNO MORE MILOSRÐA
Ovo se obećanje tiče neposredno svakoga čovjeka. Jer tko je od nas ljudi bez grijeha? Sjetimo se sljedećega evanđeoskog prizora: pred Isusa su doveli ženu koja je uhvaćena u bludništvu.Židovi su je nastojali kamenovati. I što čini Isus? Obraća se onima koji su je doveli pred njega i govori: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen." Nadalje, saginje se i prstom po pijesku ispisuje njihove grijehe. Kada su svi otišli, Isus upita ženu: "Gdje su ovi, zar te nitko ne osudi?", a žena odgovori: "Nitko, Gospodine." Tada joj Isus odgovori: "Ni ja te ne osuđujem – idi i od sada više nemoj griješiti." To je samo jedan od mnogobrojnih primjera Božjega milosrđa u Evanđelju. Uostalom, nigdje u Svetome pismu nećemo naći rečenicu u kojoj piše da je Isus nekoga od sebe odbacio, otpisao ili zaboravio. Naprotiv – kako pjevamo u jednoj od crkvenih pjesama Srcu Isusovu – "Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar Pastir stada svog. Ti nad njime lebdiš, bdiješ, paziš, da ga ništa ne zadesi zlog".
U našemu vremenu pobožnost Božanskoga milosrđa s pravom povezujemo s objavama sv. Faustine. Ona su na neki način produžetak i prisjećanje na obećanja koja je Isus u 17. stoljeću dao sv. Margareti Mariji Alacoque.
Vraćajući se spomenutome obećanju, čini se da je Isus ipak mislio na ljude koji žive u stanju teška grijeha. Znamo da srce svakoga čovjeka čezne da bude voljeno i da voli druge. Jadni su oni koji ne vole Boga. Iz toga nužno proizlazi da ne vole ni drugoga čovjeka, svoga bližnjega. Često su tome svjedoci svećenici i redovnici koje služe vjernicima u sakramentu svete ispovijedi. Nerijetko život u takvu grijehu i stanju duše vodi ludilu, očaju i samoubojstvu. Istodobno, Krist stoji pred tim dušama otvorena Srca i obećava: "Grešnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa." To je plod beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti Križa, a ljubi nas i svakodnevno u otajstvu euharistije. Trpio je i umro za naše grijehe, za svaki grijeh koji smo učinili i kojićæemo učiniti do kraja života. Zato njegovo milosrđe ne poznaje granice. Uistinu, Isus nam želi oprostiti svako zlo, ako ga za to molimo. Svakome čovjeku upućuje riječi izgovorene javnoj grešnici: "Ja te ne osuđujem – idi i od sada nemoj više griješiti."
7. MLAKE ĆE DUŠE POSTATI REVNE
Netko je lijepo rekao da su poslovice narodna mudrost. Čini se da dvije poslovice otkrivaju misao sedmoga obećanja koje je Isus dao Margareti Mariji: "Reci s kime se družiš i reći ću ti kakav si" i "S kim se družiš, takav si". Ako se družiš s ljudima s ruba društva, koji zloupotrebljavaju alkoholna pića, uzimaju drogu, robuju porocima, koriste se vulgarnim jezikom, reći ću ti da si sličan njima. I obrnuto: ako prebivaš u Božjemu društvu, misliš na molitvu, svetu misu nedjeljom i blagdanom, svetim sakramentima, prakticiraš pobožnost prvih petaka, postaješ sličan njemu.
Često se roditelji, koji bez sumnje imaju velika životna iskustva, boje za svoju djecu da ne upadnu u loše društvo; i imaju pravo. Jednako tako jednostavni ljudi, koji susretnu svećenika u civilu, nakon kratka razgovora zaključuju: "Gospodine, vi ste svećenik." Upitani: otkuda to znaju, ne umiju odgovoriti, ali često su u pravu.
Srce Isusovo je blago, ponizno i puno ljubavi. Ni na što nas ne prisiljava. Zlo uvijek na sebe privlači pozornost, bahati se i veoma se nabacuje. Svatko od nas ima slobodnu volju kojom nas je Bog obdario, mora izabirati. Uostalom, cijeli naš život je neprestano biranje između dobra i zla. Isus nas potiče na to da u život krenemo s njim. Dajući ovo obećanje: "Mlake će duše postati revne", rekao je o sebi: "Ja sam Put, Istina i Život." Možda će to biti križni put, no zacijelo ispravno izabran.
8. REVNE ĆE SE DUŠE UZDIĆI DO VELIKE SAVRŠENOSTI
Uvriježeno je mišljenje među ljudima da je simbol ljubavi srce. To je istina jer volimo srcem. Koliko je o toj temi napisano knjiga, stihova, pjesama, naslikano slika, snimljeno filmova. Majke nerijetko govore da ih boli srce kada vide da njihova djeca žive loše jer su upala u loše društvo. Također govore kako im se srce raduje kada vide radost svoje djece.
Među ljudima ljubav je veoma različita. Zna biti licemjerna i lažljiva; može se samo glumiti radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. Ljubav može biti prava, iskrena, s potpunim predanjem voljenoj osobi. Također, može se voljeti sama sebe, ali u drugoj osobi. Mladi nekada govore: "Marina voli Josipa" ili: "Sanja voli Marka." Takva osoba zapravo voli sebe, a ne nekoga drugog. Međutim, prava i istinska ljubav je potpuno posvećenje drugoj osobi. Isus je to lijepo definirao u evanđelju: "Nema veće ljubavi od te kada netko svoj život daje za drugoga." On je to učinio umirući na križu za svakoga od nas. Učinio je i korak više. Čovjek pak ne može učiniti ništa više od toga nego da drugome posveti svoj život.
Znamo da sveti Maksimilijan Kolbe u koncentracijskom logoru u Auschwitzu nije mogao učiniti ništa više za gospodina Gajovnièeka, nego za njega umrijeti u bunkeru gladi. Isus je ne samo čovjek, nego i svemogući Bog. Iz ljubavi prema čovjeku skrio se u komadiću hostije i postao nam hrana. Evo, koliko nas je ljubio! Što želi zauzvrat? Ništa više nego uzajamnu ljubav kao zahvalnost s naše strane. U životu se trudimo tako raditi, ali često nevješto, mlako i s malo truda. Naše srce je razdijeljeno. U njemu je malo mjesta za Boga, a ostatak za osobne brige i probleme. Zato nas Isus u ovomu obećanju uvjerava: "Revne će se duše uzdići do velike savršenosti."
9. BLAGOSLOVIT ĆU I KUĆE GDJE BUDE IZLOŽENA I ČAŠĆENA SLIKA MOGA PRESVETOG SRCA
U većini katoličkih domova, osim raznih slika i pejzaža, mogu se vidjeti slike Srca Isusova, Majke Božje i svetaca. Moglo bi se činiti da je sve u najboljemu uredu, da sve »klapa« i da je Isus o tome mislio kada je dao ovo obećanje. Ipak, pročitajmo ovo obećanje malo temeljitije. Isus je rekao: »Kuće, gdje će biti ČAŠĆENA slika moga Presvetog Srca.« Dakle, ne radi se o kućama gdje će slika Srca Isusova biti samo izložena. Kada netko objesi sliku Srca Isusova na zid, a u kući vladaju zloba, mržnja, psovka, pijančevanje i drugi poroci, možda je bolje da se u takvoj kući ne nađe slika Srca Isusova. Isus jamči svoj blagoslov u obiteljima u kojima je Božje Srce »Kraljem i Ocem« svima u obitelji u svakodnevnome životu.
Zateknemo li se u kupovini, možemo primijetiti da ljudi, kada otvaraju novčanike kod blagajne, imaju malo ili mnogo novaca, ali i to da u njima imaju fotografije svojih najmilijih. Muž ima sliku žene, žena muževu, roditelji djece, mladić svoje zaručnice i obrnuto. Susrećemo i ljude koji osim takvih fotografija imaju male sličice Majke Božje ili Srca Isusova. Moguće je da se na poleđini tih sličica nalazi ispisan i datum osobne posvete. Sa sigurnošću, obećanje: »Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca« odnosi se i na te osobe, kao i na vozače koji u svome automobilu, osim kipića sv. Kristofora, zaštitnika svih putnika, imaju i sličicu Srca Isusova.
U našoj domovini provodile su se i još uvijek se provode duhovne obnove za vrijeme kojih se obitelji posvećuju Božjemu Srcu. Možda je i tvoja obitelj njemu posvećena? Potvrda toga je slika na zidu. Nedavno sam od oca jedne obitelji čuo molbu: »Pater, propovijedajte svojim vjernicima da je istina to što je Isus obećao.« Pri tome mi je pričao o iskustvima iz vlastita života. Istina je, jer obećao je to nitko drugi nego Isus, objavljujući sv. Margareti Mariji svoje Srce puno ljubavi.
10. SVEĆENICIMA ĆU DATI DAR DA TAKNU I NAJOKORJELIJA SRCA
Osnivajući Crkvu Isus je pozvao apostole koji će naviještati evanđelje i širiti njegovo kraljevstvo. Među njima je izabrao sv. Petra, kojega je postavio za svoga zamjenika na zemlji. Zamjenik sv. Petra danas je papa Benedikt XVI., a zamjenici apostola – biskupi i svećenici. Krist ih je uspoređivao s radnicima u vinogradu ili kod žetve: »Molite Gospodara da pošalje radnike u svoj vinograd, u žetvu svoju.«
Normalna je stvar da su svi koji pripadaju Crkvi, tj. katolici dužni raditi u Gospodnjemu vinogradu. Radnici »po službi« u njegovu kraljevstvu jesu biskupi i svećenici. Takvima nas drže ljudi. Svećenici, koji su svoj život posvetili Bogu, smatraju se Kristovim slugama. Papa Ivan Pavao II. sebe je nazvao »sluga slugu Božjih«. Svećenici su, dakle, pozvani da u Crkvi naviještaju Božju riječ i dijele svete sakramente. Sv. Pavao čak na prvo mjesto stavlja naviještanje Riječi, a zatim dijeljenje sakramenata.
Naviještanje Božje riječi velika je čast, ali i velik napor. Posebno u današnjemu vremenu u kojemu živimo. Ljudi su zatrpani lavinom riječi preko reklama, televizije i ostalih medija. Na žalost, teško je razlikovati Božju riječ od praznih priča. Ljudi su nasićeni riječju koju slušaju i primaju je veoma selektivno i s rezervom. Čini se stoga da su u sadašnjemu trenutku potrebniji svjedoci, ljudi koji će ne toliko riječima, koliko cijelim životom svjedočiti ono što naviještaju. Takav radnik na Božjoj njivi sa sigurnošću je bio papa Ivan Pavao II. Divili smo se njegovoj zauzetošću u propovijedanu i svjedočenju.
Dakle, svećeničku službu moguće je usporediti s oranjem uzbrdo. U načelu napor svećenika razlikuje se od obična posla jer ima potporu Učitelja: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« Svećenici su svjesni toga da Bog daje milosti, a oni su jedino oruđe u Božjim rukama. U župnim stanovima svećenika u mome rodnom kraju, ovdje u Zagrebu, pa i tamo gdje sam se koji put našao na ljetovanju, vidio sam slike Srca Isusova. Iz razgovora s njima zaključio sam da imaju duboku vjeru u Srce Božje jer su s velikim pouzdanjem predavali svoje vjernike i župe pod njegovu zaštitu. Stoga zahvalimo Gospodinu što je nama svećenicima dao obećanje: »Svećenicima ću dati dar da taknu i najokorjelija srca.«
11. IMENA ONIH KOJI BUDU ŠIRILI OVU POBOŽNOST BIT ĆE UPISANA U MOME SRCU I NEĆE SE NIKADA IZBRISATI
Nekoliko dana nakon svoga svećeničkog ređenja slavio sam sv. misu u samostanu sestara Marijina pohođenja u Krakovu. U blagovaonici samostana vidio sam veliku sliku Srca Isusova. Naslikao ju je svećenik koji je sestrama bio dugogodišnji ispovjednik, a prije svoje smrti darovao im ju je. Na slici je, sitnim slovima, bio potpisan taj svećenik, ali ne u podnožju slike, kako to obično rade slikari, nego upravo na Srcu Isusovu. Poglavarica samostana mi je pričala kako je taj svećenik imao veliko pouzdanje u Srce Isusovo kada je bio župnik i kao njihov ispovjednik. Zacijelo je bio u pravu jer drukčije i ne može biti.
Ljudi koji se istinski vole žele uvijek biti zajedno. U trenucima rastanka razmišljaju o voljenoj osobi i raduju se samoj pomisli kada će ponovno biti zajedno. Taj netko drugi, on ili ona, neprestano je u njihovim mislima, mašti i planovima o budućnosti, odnosno upisan je u njihovu srcu. Tako je među ljudima, a tako je i između Srca Isusova i onih koji su mu posvećeni. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti križa i euharistije. Predao nam se do toga stupnja da je postao našom hranom. Zapisao nas je u svome srcu za vjekove. Sada ovisi isključivo o nama želimo li prihvatiti njegovu ljubav i odgovoriti na nju ljubavlju. Hoće li moje srce biti sjedinjeno s njegovim?
Na poseban se način ovo obećanje Srca Isusova odnosi na one koji su cijeli svoj život, odnosno to što je svakome čovjeku najdragocjenije, posvetili Bogu. Mislim sada na muške i ženske redovničke zajednice i svjetovne institute posvećene Srcu Isusovu, na misionare i misionarke koji su zaslužni što su mnoge župe i obitelji posvećene Božjemu Srcu. Nemoguće je da Isus zaboravi one koji ga vole i gorljivo šire čast njegova Srca.
12. SVIMA KOJI SE BUDU PRIČESTILI NA PRVI PETAK TIJEKOM DEVET MJESECI UZASTOPCE, OBEĆAVAM MILOST POKORE NA SAMRTI: ONI NEĆE UMRIJETI U NEMILOSTI NI BEZ SAKRAMENATA. MOJE ĆE IM SRCE BITI SIGURNO UTOČIŠTE U POSLJEDNJEMU ČASU
Od svih obećanja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji ovo dvanaesto je najpopularnije. Nakon prve pričesti po savjetu svećenika, časnih sestara i kateheta svi smo još kao djeca odlučili obaviti pobožnost prvih petaka. Možda smo dobili male knjižice u koje smo zapisivali datume ispovijedi i potpise ispovjednika.
Ovo obećanje uvriježeno se naziva »veliko obećanje« i uistinu je takvo. Jer nitko drugi nego on, Isus Krist, obećao nam je vječno spasenje za tako mali napor s naše strane. Zbog čega Isus traži baš devet petaka, a ne npr. pet, dvanaest ili četrdeset prvih petaka, jer i ti brojevi nose simboliku u Bibliji? Možda je to zbog ljudskoga života koji se pod majčinim srcem razvija devet mjeseci. Po danome obećanju Isus drži: ako ga netko bude volio tijekom devet mjeseci, bit će mu vjeran cijeli život. Tako bi barem trebalo biti. Međutim, život pokazuje da nije tako. Događa se da veoma gorljivi dječaci i djevojčice ili uzorni ministranti, kada odrastu, zaborave Boga i njegove zapovijedi. Isus, pak, njih nikada ne zaboravlja i ostaje vjeran danome obećanju.
U jednoj knjizi čiji je autor svećenik pročitao sam njegovo svjedočanstvo. Piše: »Bio sam svjedok prometne nesreće i prišao teško ranjenu mladiću. Sagnuo sam se. Bio je još pri svijesti. Kada me je vidio, zamolio je da ga ispovjedim. Nakon odrješenja zamolio me je da o svemu obavijestim njegovu majku i dao mi je adresu. Sutradan sam se spremio na put da izvršim dano obećanje. Trajale su priprave za pogreb. Prenio sam pokojnikovoj majci vijest o njegovu pomirenju s Bogom u trenutku smrti. Plačući, odgovorila je: 'Znala sam da će tako biti jer je obavio prve petke.'«
Nerijetko se događa da se prema velikome obećanju odnosimo iz interesa, po načelu kupnja/prodaja: Gospodine Isuse, obavit ću prve petke, a ti ćeš mi osigurati nebo. Takvo razmišljanje je pogrešno. Krist želi da nas vode dobra nakana i ljubav prema njemu, a ne računica. Ako volimo neku osobu, tada zauvijek želimo biti s njom. Ako volimo Isusa, tada uvijek želimo biti s njim, a ne samo tijekom devet prvih petaka.
Drag and Drop Website Builder