Godina B
2024.
Godina ide svome kraju i u prirodi i u kalendaru. Lišće je opalo, priroda se umirila, gotovo umrla, da bi na proljeće buknula novim životom. I naš život, i cijeli svemir, sve stvoreno, ide svome kraju. Na to nas podsjeća današnja pretposljednja nedjelja liturgijske godine. Podsjeća ne da nas zastraši, nego da nas opomene. Uostalom, Isus je uvijek pozivao da budno i odgovorno živimo, u razumijevanju i pomaganju drugima pokraj sebe. Čak reče da će se upravo po tome mjeriti i uspješnost svakog ljudskog života, dakle i našeg. Proći će jednom ovaj svijet omeđen vremenom i prostorom. Doći će dan prosudbe, ocjene našeg života, kako bi se očitovalo jesmo li vrijedni Božje ljubavi i njegova društva. Budemo li odgovorno živjeli i na taj se dan spremali, za nas dan Suda ne će biti dan straha, nego dan radosna susreta s nebeskim Ocem, s našim Spasiteljem i sa svim Božjim prijateljima, među kojima su - nadamo se - i naši pokojnici, naši najdraži. Ispitajmo se pred Gospodinom na početku ovoga Misnog slavlja i pokajmo se za grijehe i propuste, da bismo ga i ovaj put susreli, doživjeli njegovu zaštitu i njegovu radost.
1.Vjerujem li Isusovim riječima, da sve ima svoj kraj pa tako i naš život? Valja za njega položiti račun!
2.Kada će se to zbiti? Isus potvrđuje da to nitko ne zna osim Oca nebeskoga.
Kad slušamo Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, dolazimo u napast pomisliti: Baš im je dobro kazao, onim farizejima i pismoznancima! Kad je u pitanju kritika, nju rado prepuštamo drugima, mislimo da se to ne odnosi na nas. Na sebe rado primjenjujemo kad Isus govori riječi utjehe, sreće, blagoslova. Međutim, i jedno i drugo vrijedi za sve. U svakom se srcu može lako ugnjezditi prijetvornost, dvoličnost, želja da budemo nad drugima, da one siromašnije od sebe podcijenimo. A upravo su oni nerijetko u Božjim očima veći nego drugi. Nitko za Boga nije malen, svi su njegova ljubljena djeca. Presudno je ono što netko nosi u svom srcu i po čemu se u životu ravna, a ne ono što posjeduje. Što je u našem srcu, ispitajmo se na početku ovoga Misnog slavlja, a za sve ono što je neuredno u njemu zamolimo za Božje smilovanje i oproštenje.
1.Učiniti nešto posebno da bi me ljudi hvalili, nije li to opasno za nas kršćane?
2.Je li najviše dao koji je dao najveću svotu?
Nekoć smo u katekizmu učili kako smo na svijetu zato da Boga spoznamo, Njega ljubimo, Njemu služimo i tako u nebo dođemo. Spoznati Boga kao svoj izvor i temelj čežnja je filozofa, umnih ljudi, ali i svakoga čovjeka. A upoznati Boga kao osobu, kao Oca, prvi je korak da ga kao vjernici uzljubimo. To je kao i u ljudskoj ljubavi: tek kad nekoga upoznamo, možemo ga zavoljeti, uzljubiti. Tko s Bogom živi svoj život, ne će ni u vječnosti od Njega biti odvojen. A možemo li biti sigurni da Boga zaista ljubimo iznad svega, da to nisu samo naši osjećaji, naše misli, nego da je to stvarnost. Možemo. Nevidljivoga ljubimo ako ljubav i dobročinstva iskazujemo vidljivima, onima s kojima živimo; Boga ljubimo ljubeći bližnjega. Zato Isus reče da je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu jednako bitna, da je to „prva i glavna zapovijed“.
1. Je li Bog u mome životu na prvome mjestu…?
2. Pokazujući ljubav prema bližnjemu potvrđujemo i ljubav prema Bogu; i obratno…
Sad tek vidim - znamo reći kad nam se otvori neka nova spoznaja, kad uočimo nešto što prije nismo primijetili. Vidjeti očito ne znači samo posjedovati vid, koji je veliki Božji dar, nego pravilno vidjeti stvari u svome životu, znati sve staviti na svoje mjesto. Evanđelje nam danas stavlja pred oči jednoga slijepca koji je dvostruko progledao: Isus mu je vratio očni vid, ali on je već prije ispravno "vidio" tko je pred njim: Isus, sin Davidov, Mesija. Vidio je očima svoje vjere prije nego svojim tjelesnim očima. "Neke se stvari vide samo srcem", reče Mali princ. Najznačajnije se stvari vide samo vjerom. Ima slijepaca koji dobro "vide", ima ih sa zdravim očima, koji ne vide, jer to ne će. Slijepog Bartimeja vjera je spasila; vjera je spasila i ostatak Izraelov o kojem govori prorok Jeremija. Vjera spašava i nas za vječni život, ali nam je ona svjetlo i putokaz na životnom putu. Molimo Gospodina da sve gledamo i vidimo u njegovu svjetlu. A zbog sljepoće našega srca, zbog naših grijeha i lutanja, zamolimo Božje smilovanje i oproštenje.
1.Što mi vidimo? Vidimo li samo materijalnu stvarnost oko sebe ili prepoznajemo ono veće, Božje, duhovne vrijednosti?
2.Isuse, pomozi i meni da progledam i napustim svoje planove a krenem tvojim putem! Imam li volje i snage za to?
Među ljudima je posvuda prisutna želja biti prvi: u športu, na Olimpijskim igrama, u istraživanju svemira, na izborima, kod formiranja nove vlade, biti na počasnom mjestu ispred drugih, biti ispred svoga susjeda, posvuda. I dvojica Isusovih apostola poželješe isto: sjediti na počasnim mjestima i biti ispred ostalih. Čak su s takvom željom otvoreno došli pred Isusa. A kad je Isus umirao nisu bili tako blizu; mjesta s desne i lijeve zauzeli su dvojica razbojnika, a apostoli su stajali podalje. Prva mjesta u Božjem kraljevstvu se ne dijele na lijepe oči. Bog ih dijeli po pravdi i ljubavi. Daje ih onima koji su slijedili njegova Sina i postali mu slični u životu i smrti. Onaj tko bi htio biti uz Isusa, mora biti spreman s Isusom piti kalež patnje i napuštenosti te samoga sebe žrtvovati za Boga i bližnjega. To su najsavršenije činili sveci koji su o sebi imali veoma skromno mišljenje. Svoj život kao služenje bližnjima shvaćaju i svi misionari, koji se odriču lakšeg i komotnijeg života da bi služili drugima. Misijska je nedjelja, pa se sjetimo naših misionara i molitvom i mislima i darom. Neka njihovo djelovanje bude blagoslovljeno. A neka u njega bude ugrađen i jedan kamenčić naše kršćanske ljubavi i solidarnosti.
1.Svijet je pun borbi za vlast i premoć. Borim li se i ja za prva mjesta u svojoj životnoj domeni, pri tome ne gledajući na svoje bližnje?
2.Jesam li spreman slijediti Isusa do kraja ili samo do križa, a poslije to nije za mene?
Naš vjernički odnos prema Bogu mogu remetiti mnoge smetnje. Jedna od njih nešto što bismo rado imali i čega se nerado odričemo. To je imetak, bogatstvo, sigurnost koju s njime osjećamo. Mnogi ljudi u tome vide najvišu vrijednost i smisao svoga života. Čak misle da se time sve može kupiti. A materijalna dobra mogu biti zaprjeka ostvarenju punog vjerničkog odnosa s Bogom. Ono najvrjednije ne može se kupiti, ono se daruje: ljubav, povjerenje, prijateljstvo. Ali to je jedino što ne može propasti, ni u vječnosti. To znati i po tome se ravnati, najveća je mudrost, dragocjenija od zlata i dragulja, bogatstva i prijestolja. Tu ne može biti kompromisa. Božja je riječ jasna i djelotvorna, jasno razlučuje, reže kao mač. Valja je prihvatiti i odlučno slijediti.
1.A što je nama najznačajnije u životu? Živimo li mudro i razborito?
2.Imamo li povjerenja u Božju riječ, u Božja obećanja?
Danas se sve više čuje krilatica kako je brak zastarjela ustanova. Veoma je raširen bračni život bez braka i obaveza, propagiraju se različite veze koje s brakom nemaju ništa zajedničko. Brak je čovjekova potreba za ljubavlju, za sigurnošću, za partnerom kojega se voli i od kojega se biva voljen, s kojim se stvara obiteljsko ozračje, kako bi se mogao prenositi najveći dar, ljudski život i kako bi se mogli odgajati zdravi i čestiti ljudi. Nije brak samo danas u krizi. Rastave, točnije otpuštanje žena bilo je poznato i u Isusovo vrijeme. Farizeji htjedoše da to Isus odbi, i to uglavnom na štetu žene. A on još jednom potvrdi ono što je bilo na početku u Božjemu planu: čovjek je imao sve, ali je sretan bio tek kada je našao nekoga slična sebi, partnera, osobu koju je u stanju voljeti. A za to vrijedi i nešto pretrpjeti i žrtvovati. Onaj koji voli dobro to razumije. Zato Isus to iznova potvrđuje.
1.Brak kao svetinja koja se čuva i štiti ili se njime manipulira u različite svrhe?
2.Isus ima toliko visoko mišljenje o braku da ga je među kršćanima uzvisio na dostojanstvo svetog sakramenta, na znak vjernosti Božje prema nama ljudima. Obitelj, mjesto susreta Boga i čovjeka. Vjeruješ li u to?
Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog - stoji u jednoj crkvenoj pjesmi. Ako je to točno, a vjerujemo da jest, onda je Bog svuda gdje ljudi jedan drugomu pomažu, zauzimaju se jedan za drugoga, gdje jedan nosi breme drugoga, kako bi to rekao apostol Pavao. On je u kolibama siromaha i palačama bogatih, u crkvi i na ulici, kod vjernika i oni koji to -bez svoje krivnje- nisu. Gdje Božji Duh djeluje, uzmiče zlo, razbija se uskogrudnost, uklanja se zavist, pobjeđuje dobro. Tu će se čovjek znati oduprijeti zlu radikalno, odričući se svega što ga na zlo navodi, pa ma kako mu to drago bilo, kao vlastito oko ili ruka. A bogatstvo koje netko može posjedovati ne smije ga zarobiti; ono može biti lijepo sredstvo mnogih dobročinstava, drugome na pomoć, sebi na spasenje. Neka nas i kod ove Euharistije nadahne i potakne taj Duh Božji. Otvorimo mu svoja srca i uklonimo iz njega svaku sebičnost, uskogrudnost i zavist.
1.Znam li biti korektan i tolerantan prema drugima?
2.Prisutnost i djelovanje Duha Božjega pokazujmo životom, ne frazama i govorom?
Kršćani su kao i pjesnici, "čuđenje u svijetu". Oni žive nekim drugim, svojim životom. Ravnaju se po svojim mjerilima. Doduše, ne svojim, nego Božjim, Isusovim. A ona su posve drugačija mjerila koja vladaju u ovome svijetu. Zato ih je teško dokučiti i razumjeti. Zato će dosljedni vjernici nerijetko biti i progonjeni od svoje okoline; morat će za to i trpjeti, bez ikakve svoje krivnje, jer su izazov drugima koji se ne žele mijenjati (1. čitanje). Oni samo ne smiju dopustiti da sukobi i trpljenje proizlaze iz njihove ljubomore, zavisti i nezdravih ambicija (2. čitanje), nego će nastojati svoju nutrinu držati u redu. Kad je čovjek sa sobom načistu, onda mu je svejedno je li prvi ili posljednji, jer u jednom i drugom slučaju shvaća sve kao službu, kao služenje Bogu i čovjeku. Takom je Isus činio, na to je i kršćane pozvao (Evanđelje). A jer nismo uvijek bili takvi, jer smo se često ravnali po mjerilima svijeta, pokajmo se pred Gospodinom.
1.Patnja i čežnja da zauzmem prvo mjesto i da budem prvi, imam li tih ambicija?
2.Tko među vama želi biti prvi neka bude posljednji i svima poslužitelj. Kako te Isusove riječi ruše planove mnogih koji se ne žele odreći vlasti, položaja, moći i utjecaja. Ima ih i među nama. Jesam li i ja jedan od njih?
Što vi mislite, tko sam ja? - pita Isus svoje učenike u današnjem evanđelju. U ime svih odgovorio je Petar, a svi su tu ispovijest kasnije potvrdili živeći i umirući za Isusa. To je pitanje koje si svaki kršćanin mora postaviti i na njega svjesno odgovoriti, točnije odgovarati cijelim svojim životom. Apostol Jakov nas opominje da vjeru valja ne samo ustima ispovijedati, nego i djelima pokazivati. Nije Petar bio velik onda kad se riječima zaklinjao da će život dati za Isusa, nego onda kada je za Isusa živio i umirao. Isus koji je Božji Pomazanik morat će teško trpjeti, ali će svoj život svjesno darovati za spas svijeta. U tome ga nitko nije mogao spriječiti. Kad je Petar to dobronamjerno pokušao, dobio je težak ukor. Uzmimo i mi križ svojih životnih obaveza i idimo hrabro za Isusom. Budemo li svoj život nesebično živjeli darujući se drugima, On će nam dati snage za to. Tako ćemo sačuvati svoj život za vječnost darujući ga u vremenu.
1.Što ja mislim, tko je za mene Isus Krist?
2.Dajem li odgovore samo riječima, ili nastojim taj odgovor potvrditi svakog dana iznova i svojim životom?
Veliki je Božji dar moći govoriti i čuti. To su načini čovjekove komunikacije s drugim ljudima. Koliko je teško onima koji su za to prikraćeni pokazuje i današnja zgoda iz evanđelja. Isusu dovode čovjeka koji je gluh i nijem, ne čuje, i ne može govoriti kako treba. Često doživljava neugodnosti. A prorok Izaija već je davno najavio dolazak Boga koji žuri da spasi svoj narod. Znakovi toga Božjeg dolaska bit će da će slijepci moći vidjeti, gluhi čuti, hromi hodati, a nijemi govoriti. U Isusu se dogodio taj Božji dolazak i on liječi bolesnog čovjeka, daje mu sluh i sposobnost govora, što oduševljava Isusove pratioce. Zato razglašuju to Isusovo čudo i radosnu vijest da bog djeluje u svom narodu. Bog nam daje dar govora da se s ljudima sporazumijevamo, da slavimo Njega, svoga Stvoritelja. Daje nam dar sluha da možemo čuti čovjeka pokraj sebe, ali i Božju riječ. Ispitajmo se, kako se služimo tim Božjim darovima: što mi govorimo i kako slušamo. Za sve zloporabe tih Božjih darova kao što su psovke, svađe, ružni govori, laži, klevete i ogovaranja, te neposlušnost Božjoj riječi i izbjegavanje da drugoga čujemo u njegovoj potrebi, pokajmo se pred Bogom.
1.Jesam li zahvalan Bogu za darove zdravlja ili sam sitničav i stalno prigovaram?
2.Dopuštam li biti pogođen Božjom riječju i kako ju svjedočim u odnosu prema Bogu i bližnjemu?
U našem crkvenom životu ima mnoštvo lijepih vjerskih običaja koji su nam dragi i koji nas oduševljavaju: procesije, hodočašća, crkveni godovi, slavlja sv. krizme itd. Oni mogu doprinijeti našoj vjeri i osvježiti je. Ali oni su nevrijedna ljuska ako se držimo samo predaje starih običaja jer je "tako uvijek bilo", a zaboravimo ono što je pred Bogom zaista bitno. Onda to gubi svoj pravi sadržaj i postaju jedna vrsta vjerskog folklora. Današnja su nam misna čitanja snažan poziv i poticaj da slušamo Božji nauk i slijedimo njegove zapovijedi kako nam se ne bi dogodilo da jedno slušamo i vjerujemo, a drugo radimo. Kod onoga što nam je sveto trebamo biti dušom i tijelom, ne stati na pola puta. Inače bi i nas mogla pogoditi Božja riječ rečena po proroku Izaiji: "Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene!" Otvorimo svoja srca Gospodinu i njegovoj riječi, a uklonimo iz njega svaki grijeh iskrenim pokajanjem.
1.Živim li svoju vjeru samo iz običaja ili iskreno iz srca?
2.Dopuštam li Gospodinu da zahvati moje srce iznutra ili se samo držim vanjskoga što me ostavlja na površini i ne dopušta promjenu moga života?
Da, nedjelja je dan vjere. „Vjerovanje“, recitirano ili pjevano, očituje krsni i uskrsni značaj nedjelje te od nje čini dan u kojem krštenik, na osobit način, obnavlja vlastitu privrženost Kristu i njegovu Evanđelju u živoj svijesti o krsnim obećanjima. Prihvaćajući Riječ i primajući Tijelo Gospodinovo razmatra o uskrsnom Isusu, prisutnom u „svetim znakovima“ i zajedno s apostolom Tomom ispovijeda: „Gospodin moj i Bog moj!“ Euharistija je zaista sažetak i ukupnost naše vjere.
1. Vjerujem li da iz euharistije izvire sva snaga Crkve i prema njoj vodi sve djelovanje Crkve?
2. Postajem li sve aktivniji član župne zajednice sudjelovanjem u nedjeljnoj misi?
Isusov govor o kruhu koji je s neba sišao nastavlja se i ove nedjelje. Njime nas Gospodin poziva za stol Riječi i Tijela Sina svojega. U našoj euharistiji, Krist koji nam dariva svoje tijelo i krv kao hranu za vječni život, sjedinjuje ljude po Novom savezu s Bogom. On želi da radost, koju ćemo na ovom skupu doživjeti i iskusiti, ponesemo i navijestimo drugima. Sam je Isus molio za dar radosti u životu. Došao je da život imamo, u izobilju da ga imamo. Jedino odstranjujući zlo iz našeg srca, pripremamo prostor životu i radosti.
1. Nedjeljna euharistija središte našeg života i izvor snage….
2. Života nema bez živoga Kruha – koji s neba silazi – i daje nam se
Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju, veli Isus u današnjem evanđelju. I dolazi da se po svojoj riječi i pod prilikama kruha i vina nastani među nama. Živimo u vremenu i na prostorima u kojima mnogi, pa čak i kršćani, često nemaju dovoljno mjesta za Boga, niti mu u svom životu ostavljaju prostora. Ništa čudno, jer i u Isusovo vrijeme, u mjestu i zemlji u kojoj je stasao i odrastao, u kojima je naučavao i djelovao, stanje je bilo slično našemu: “I čudio se njihovoj nevjeri.“ Da bi Isusa počastili i ugostili na pravi način, pokajmo se za svoje grijehe koji nas zasljepljuju i otvorimo se njegovu božanskom milosrđu.
1. Koliko smo sumnjičavi kada se radi nekome od naših poznatih, uvijek sumnja i kritika…
2. Strancu bolje vjerujemo a niti ga poznamo niti on nas… život se ponavlja…
Tema patnje ili trpljenja, bolesti, smrti, solidarnosti, pa i samog života, ne pripada isključivo i specifično kršćanskoj ili religioznoj sferi, ona ima univerzalno značenje, ona je problem i pitanje cjelokupnog čovječanstva. Kako mi, kao vjernici i kao Crkva, gledamo na te stvarnosti? Najprije u teoriji, u poimanju i tumačenju, a potom i u svakodnevnoj praksi? Možemo li u našem vremenu i svijetu ponuditi prihvatljive odgovore, koji izrastaju iz naše vjere, iz višestoljetnog iskustva naše Crkve, dapače – iz same Božje riječi, iz euharistijskog slavlja na koje smo se okupili? Da je evanđelje radosna vijest to znamo, ali rijetko doživljavamo. Kako nam vjera ne bi ostala samo teoretsko znanje, i da nam teret grijeha ne bi bio zaprjeka doživjeti Božju milosrdnu i djelotvornu ljubav, ispovijedamo svoje grijehe i za njih se pokajmo.
1. Moja vjera kada sam zdrav, a kada sam pogođen bolešću ili moj bližnji…
2. Gospodin je kadar učiniti sve ali bez nas i naše vjere ne može ništa…
Ne čini li se ponekad i nama da Bog spava u našim životima. Kad ga najviše trebamo, kad bi nam najbolje došao – kao da je udaljen od naših životnih situacija i problema. A nije li on ipak Emanuel: „Bog s nama“? Današnje evanđelje može nas podučiti kako prepoznati Božju prisutnost onda kad nam ona najviše treba. Zamolimo stoga Gospodina Boga da nam svojim praštanjem očisti srca od grijeha, kako bi radosnu vijest evanđelja danas prepoznali i živjeli.
1. Koliko vjerujemo u Božju prisutnost u našem životu…
2. Treba li nas pogoditi „oluja“- bolest, nesreća, gubitak voljene osobe ili nešto slično da zavapimo Gospodinu: Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri…
Svaki dugački put započinje prvim korakom. Svaki veliki čovjek jednom je bio maleno dijete. Želimo li u svom životu postići velike stvari, ne treba se obeshrabriti da nam je to nemoguće. Počnimo najprije s nečim malim. Želimo li biti veliki ljudi, sveti, Božji, nemojmo se odmah obeshrabriti da to ne ćemo nikad postati. Počnimo prvo s malim. Na primjer, priznajmo da smo grješni. Ne košta puno, ali nas već usmjeruje na pravu stazu do Boga i njegova kraljevstva. Pokajmo se dakle za svoje grijehe i zazovimo Božje milosrđe.
1. Velik se postaje kada naučimo u malim stvarima svakodnevnice biti vjerni i ustrajni…
2. Koliko smo otvoreni Bogu toliko ćemo biti spremni od Njega i primati i rasti, donoseći plodove u svoje vrijeme – to je ljudski život…
Mi, hramovi Duha Svetoga, nalazimo se u Božjem hramu u kojem se Njegova obitelj nedjeljom, svetkovinom i blagdanom, pa i običnim danom, okuplja na slavlje euharistije. Pred nama je oltar, stol neba pripravljen za nas koji živimo na zemlji. Riječ Božja i Kruh života ponuda su neba svima koji traže okrepu od zemaljskih briga, problema, lutanja i tjeskoba. U Božjoj blizini mnogi su tražili i našli putokaz i svjetlo za svoj život i djelovanje. Zašto ne bismo i mi, ovdje i danas?
1. Istočni grijeh postoji i posljedice toga grijeha ranjavaju čovjeka.
2. U Isusu Kriste svaki čovjek pozvan je na slobodu i na spasenje, preobraziti se u „novoga čovjeka“ i postati Kristov, zadaća je i poslanje…
Osnovna tema današnje nedjelje – čitanja koja smo čuli je : Dan Gospodnji. Tjedan broji sedam dana, šest radnih i jedan „neradni.“ No, taj dan nije bitno „praznik“, po neradu, nego „blagdan“ – dan posvećen Gospodinu, Bogu tvome. Sedmi dan, „neradni“ dan, za Židove subota, je nastao kao zakon ljubavi prema Onome koji nam je darovao život i podario svijetu divne stvari. Tek kasnije kada je čovjek grijehom izgubio blizinu Božju, subota će postati samo zakon s ljudskim propisima. Bog podsjeća Izraelce da su bili robovi i da ih je Gospodin izveo iz Egipta. Zato su pozvani svetkovati dan Gospodnji, subotu, „šabat“ – dan počinka. To je dan odmora za ljude i životinje, za gospodare i robove – odmor za Boga i svakog čovjeka. Smisao zapovijedi dana Gospodnjeg ne sastoji se samo u odmoru od fizičkog rada, već i u bogoslužju. Isus u sredinu svega stavlja čovjeka, njegove potrebe, kako fizičke tako i duhovne. „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“ Kod nas kršćana slavljenje subote prešlo je na nedjelju.
1. Svetkujem li Nedjelju kao dan Gospodnji, sudjelujem li na Misi, slušanjem riječi Božje i blagovanjem Tijela Kristova…..
2. Jesam li isplanirao sve drugo osim Boga i ostajem samo na fizičkom odmoru ili zadovoljavanju svojih potreba…
Jedna od glavnih ili temeljnih istina katoličke vjere glasi:“ Samo je jedan Bog, a tri su Božanske osobe – Otac, Sin i Duh Sveti.“ Ova sveta misa, u kojoj slavimo objavljeno otajstvo Boga – trostruke ljubavi – prigoda je Presvetom Trojstvu zahvaliti riječima ulazne pjesme u današnju svetkovinu: „Blagoslovljen budi Bog Otac i Jedinorođeni Božji Sin i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano.“ I ovo smo misno slavlje započeli znakom križa. Svaki put kad se prekrižimo Presveto Trojstvo zazivamo. Iako Crkva slavi redovito događaje spasenja, ovu je nedjelju htjela posvetiti jednoj istini. Ta istina u mnogočemu izmiče našem ljudskom shvaćanju: Bog je trojstven i jedinstven u isto vrijeme. Mnogi su se ljudi potrudili to shvatiti, ali ne s odviše uspjeha. Možda je poruka ove svetkovine da ne moramo sve u životu shvatiti da bismo mogli druge ljubiti. Stoga se pokajmo za svoju nesavršenu ljubav, a osobito za naše grijehe, slabosti i propuste.
1. U Presvetom Trojstvu Bog nam ostaje veliko i nepoznato Otajstvo…
2. No, u Sinu vidjeli smo Oca, a po Duhu Svetom Branitelju i danas živimo, mičemo se i jesmo
Na svetkovinu Duhova ili Pedesetnicu rođena je Kristova zajednica kojoj i mi pripadamo. Ona je plan Očev, projekt Sinovljev, plod i dar Duha Svetoga. Svi smo mi različiti, ali nas Duh Božji povezuje, riječ Božja učvršćuje, Kristova žrtva otkupljuje. Krist svojoj zajednici dariva Duha Svetoga da bi, po tom daru, ona bila ne samo prisutna nego i djelotvorna u svijetu i vremenu. Današnjom svetkovinom Duhova Crkva zaključuje godišnje slavlje uskrsnog vremena koje je trajalo punih pedeset dana. Kad se sjetimo da smo se na to slavlje pripremali još drugih četrdeset dana, onda je to sve skupa čak devedeset dana u godini da smo u liturgijskom slavlju intenzivno bili zaokupljeni Isusovim vazmenim otajstvom. To nam jasno pokazuje da kršćanstvo nije jednostavno etika dobrog ponašanja, nego puno više otajstvo suživota s Kristom. Zato nam je i darovan Duh Sveti. Otvorimo svoja srca njegovim poticajima iskrenim pokajanjem za sve ono što nije bilo dostojno ni primjereno božanskog života na koji smo pozvani.
1. Duh Sveti donosi i daruje veliko blago odozgo nama ljudima…
2. Što smo ti i ja učinili da Crkva bude još prisutnija i djelotvornija po nama u ovome svijetu…
Na današnju, posljednju nedjelju vazmenog ili uskrsnog vremena, okupili smo se ovdje u ime Isusovo, poput prve apostolske zajednice, da probudimo i učvrstimo naše zajedništvo, da slušamo Riječ Božju i apostolski nauk, da proslavimo svetu misu Isusu na spomen, da molimo i pjevamo osnaženi otkupiteljskom porukom života. Naša nam vjera i Sveto pismo kazuju da je ljubav znak i narav Boga samoga, jer Bog je ljubav. Današnje evanđelje pokazuje nam da se Gospodin Isus brine za svoje učenike i nakon što je uzašao k svom nebeskom Ocu. Crkva je Kristovo tijelo, i mi kao vjernici njegovi smo dionici poput udova. Naša je glava Krist već na svom mjestu, ali i mi žudimo za punim zajedništvom u Nebu. Zamolimo Gospodina da nam pomogne živjeti na ovoj zemlji u zajedništvu s njim, tako da i nama u svoje vrijeme bude omogućeno da postanu građani Neba.
1. Krist je uzašao na nebo i pokazao i nama koji nam je cilj u našem životu…
2. Mi njegovi vjernici već sada i ovdje, svojim životom pokazujmo gdje je i naš cilj...
Postoje različite gozbe, okupljanja, slavlja, druženja. Ova, današnja gozba na koju smo se okupili, nadilazi sve ostale. Ona je gozba ljubavi, susret Neba i zemlje, Boga i čovjeka. Iz ljubavi Oca prema Sinu rodila se ljubav Sina prema čovjeku, čovječanstvu. Dokaz Sinovljeve ljubavi prema nama Njegovo je potpuno sebedarje, žrtvovanje vlastitog života da bismo mi živjeli u ljubavi, milosti i radosti. Poziv na ljubav je temeljni čovjekov poziv, ukorijenjen u samu čovjekovu sličnost s Bogom koji je ljubav. Zamolimo ga da nam oprosti naše slabosti u ljubavi i da nas svojim milosrđem nauči kako ljubiti svoje bližnje. Pokajmo se za svoje grijehe.
1. Kristova ljubav uzor je i primjer nama da se jedino u potpunom sebedarju pronalazi sreća i radost u životu…
2. U športu imamo rekreativce, amatere i profesionalce, samo ovi zadnji žrtvuju sve za uspjeh, tako i nas Krist poziva da budemo u ljubavi spremni dati sve…
Peta je vazmena ili uskrsna nedjelja. Ovdje nas je dovela i okupila sveta vjera. Ako je ovo Božja gozba – a ona to jest u punom i pravom smislu riječi – mi smo Božji gosti. Postoje određene prigode, pravila i razlozi i opravdanja zašto nekoga pozivamo k sebi ili u goste ili zašto idemo drugima. Naš hrvatski i katolički narod poznat je po svom gostoprimstvu. Možda je moj narod gostoljubiv i gostoprimljiv upravo stoga što je dobrim djelom vjernički narod i što je ljepotu, vrijednost i potrebu gostoprimstva učio i naučio na nedjeljnim i blagdanskim okupljanjima, na Božjoj gozbi. Gospodin Isus nas poziva da čuvamo zajedništvo s njim kako bi naš život sačuvali i obogatili. Zamolimo ga da nam oprosti naše ludosti i grijehe kojima smo prezreli njegovu ljubav, i da nam otvori srca za svoje milosrđe.
1. Krist je trs a mi loze, bez njega ne možemo živjeti niti davati ploda…
2. Bez njegove gozbe ljubavi i mi postajemo i ostajemo bez životni kao i loza koja nije spojena s trsom…
U snazi i svjetlu Kristova uskrsnuća danas smo se ponovno okupili da, kao djeca Oca nebeskoga, ali i braća i sestre Krista Spasitelja – na nedjelju dobrog Pastira – živimo radost zajedništva. U misnom slavlju, što ga upravo započinjemo, ni ti ni ja ni u čemu oskudijevamo, on nam daje odmora i krijepi dušu svih – na poljanama svoje neizmjerne ljubavi i vrelu naše ljudske vjere i nade. Ove se nedjelje osobito molimo za duhovna zvanja i želimo si posvijestiti potrebu i značaj dobrih svećenika, redovnika i redovnica za zdrav i plodonosan život Crkve. Zdravlje i duhovnu plodnost želimo i svojim životom širiti. Stoga se pokajmo za svoje grijehe.
1. Krist Dobri pastir uzor i primjer svima koji koračaju i žive u duhovnom pozivu….
2. Poziv na molitvu za duhovna svećenička i redovnička zvanja…
I današnja nedjelja nudi nam, u svojoj svježini i raskoši, obilat obrok Riječi i Kruha za naše uho, naše srce i našu dušu: Govor Prvaka apostolskoga, Ivanovo razmišljanje o grijehu koji nas sputava i zarobljava, Isusov dolazak među učenike. I Petar, i Ivan, a ponajviše naš Gospodin Isus, nekoć govorahu drugima, danas govore nama ovdje okupljenima. Još uvijek smo u uskrsnom vremenu, svojom molitvom, šutnjom i pjesmom ražarimo još jednom plamičak naše vjere, primljene na dan krštenja i posinovljenja. Otvorimo svoja srca i priklonimo svoje uho njegovoj pouci. Radi toga pokajmo se za svoje grijehe da bismo mogli čista uha i srca imati udjela u ovim otajstvima.
1. Prepoznati danas Isusa u riječi i kruhu, uz molitvu i tišinu, puno je teže i zahtjevnije…
2. Važnost ne samo prepoznati već još više svjedočiti danas u ovome svijetu….
Kršćanska zajednica se, nakon Uskrsa, Kristovom prisutnošću i brigom te snagom Duha Svetoga, počela okupljati oko Isusovih učenika. Temelji ili stupovi na kojima počivaju život i rast mlade kršćanske zajednice su: lomljenje kruha, molitva, radostan i snažan navještaj, povezanost i zajedništvo baze s vrhom, materijalna dobra u službi onih koji oskudijevaju. Uživajmo u proslavi vazmenih otajstava, u proslavi temeljne svetkovine naše osobne i zajedničke vjere, uz obilje Božje riječi koju nam Bog po svojoj Crkvi danas upravlja. Susret s uskrslim Gospodinom nastavlja se i danas u njegovoj Crkvi u slavlju svetih sakramenata. Budimo zahvalni za toliku dobrotu i pokajmo se za svoje grijehe.
1. Prepoznati Krista u lomljenju kruha – u euharistiji, molitvi te u karitativnom djelovanju prema potrebitima…
2. Koliko je važna sv. misa u mome životu i životu obitelji, vodim li brigu da nedjelja bude susret sa svim članovima moje obitelji, počevši od starijih koji daju primjer te poziv mlađima, sv. misa središte cijele obitelji – nedjeljom…
Sinoćnjim bdjenjem započeli smo najdulje crkveno slavlje, koje traje pedeset dana, i obnavlja se svake nedjelje, a to je slavlje uskrsnuća Gospodnjeg. Sva ona muka i (s)trpljenje za pravedno, pobožno i čestito življenje ovdje na zemlji – za Isusa, ali i za svakog od nas – nalaze svoj smisao i nagradu u slavlju današnjeg dana. Dan što ga učini Gospodin jedinstven je povijesni – a za sve nas kršćane – radosni i milosni događaj. Dan je to, govorimo o Nedjelji uskrsnuća, Kristove pobjede i potvrde. Za nas ovdje okupljene prigoda da još više produbimo i posvjedočimo našu osobnu i zajedničku vjeru u Isusa raspetoga, umrloga i uskrsloga. Istina je to koja – po Kristovu uskrsnuću – našoj vjeri daje novi zamah i snagu, našoj nadi svježinu i čvrstoću, i našoj ljubavi puninu i smisao. Stoga se pokajmo za svoje grijehe i nedostatke da bismo dostojno proslavili ovo veliko otajstvo.
1. Imam li snage vjerovati da nakon muke i križa dolazi uskrsnuće….
2. Ivan vidje i povjerova, kako ja gledam i vidim, jesam li još daleko da povjerujem…
Na dan kad slavimo kraljevski ulazak u Jeruzalem, na svečan i radostan način, zašto nam Crkva daje na čitanje i razmatranje evanđelje Isusove muke? Na početku slavlja Isus je predstavljen kao kralj pobjednik, a narodom koji ga oduševljeno pozdravlja i časti grančicama masline, palminim granama, pjesmama i uzvicima. Ta nije li on Krist, Mesija, Božji pomazanik koji će otkupiti Izraela? Nije li došao čas da oslobodi Božji narod i od njegovih grijeha i od okupacije strane neprijateljske vlasti? Zato se treba radovati. Treba mu se pridružiti, jer s njime Bog konačno odgovara na višestoljetne molitve i vapaje potlačenog naroda. Tko ne bi htio biti na pobjedničkoj strani? Na strani onoga za koga vjerujemo da je sposoban riješiti naše probleme i izvući nas iz naših poteškoća. Trenutak je to kada slavimo njegov odlučni korak da napokon učini to što svi mi vjerujemo da može učiniti. Da napokon dođemo na svoje. No rijetke su pobjede bez borbe. Da bi se pobijedilo redovito se treba boriti. Iako je pobjeda slatka, pobjede su pune znoja, a ponekad i krvi. Svaka pobjeda ima svoju cijenu. Jesmo li spremni platiti je? O tome nam govori današnja nedjelja. Svečani i radosni ulazak u procesiji u crkvu predstavlja poziv svakog kršćanina. Krenuli smo za Isusom i Isusa prihvaćamo kao svoga Učitelja jer nam nudi Radosnu vijest, jer je sposoban ostvariti naše najdublje težnje za sretnim, mirnim i radosnim životom. Ali Crkva danas produbljuje naš poziv. Poziv da se ne zaustavimo već na samom početku, na osjećaju ljepote ugode u spoznaji da smo Isusovi, nego da se ohrabrimo krenuti i dalje za njim. Mi jesmo pozvani na sreću, ali da bi se ta sreća dosita i ostvarila trebamo slijediti Isusa. Nije sve u tome samo da se dođe
u crkvu, i da se stoji dolje u negdje pod korom, u nekom kutu. Radi se o tome da se s dna crkve priđe puno bliže njenom samom srcu, to jest do oltara. Ići za Isusom, za njegovim križem – kako se to danas čini na početku misnog slavlja – za njim ići zajedno sa svojim slabostima, umorima, strahovima, ali i dobrim nakanama, planovima i nastojanjima, i od svega svog življenja oblikovati prinos ugodan Gospodinu, kao što je to i Isus činio: to znači biti vjernik. Nismo mi neki vjerski fanatici koji svoje zadovoljstvo pronalaze u muci. Mi smo tražitelji i graditelji istinske ljubavi, a ona nerijetko traži od nas odricanje od mnogih dobara da bismo ostali vjerni i sposobni izraditi ono najvažnije. Ono što nas je privuklo Isusu, i ono zbog čega je križ postao sredstvom spasenja jest ljubav kojom je Isus prihvatio svoj križ i iznio ga do kraja za nas. Ljubav je tajna spasenja, i tajna privlačnosti Isusova križa. Ako ljubimo samo dok nam je ugodno ljubiti, onda se ne razlikujemo puno od životinja, ta i one se ravnaju po osjetu ugode i neugode. Ali ako ljubav od nas zatraži žrtvu, i ako zbog ljubavi treba nešto i pretrpjeti, onda se po muci poznaju junaci, veli narodna. Zato je Isusova ljubav prava ljubav, ona koja nikada ne prestaje. On se nije prepao križa, nego nas je ljubio do kraja. A to „do kraja“ hoće reći zauvijek. I kao što je Cvjetnica tek početak tjedna muke Gospodnje koja završava proslavom Isusovog uskrsnuća, i kao što evanđelje koje smo čuli završava navještajem istog uskrsnuća, tako i naše muke i trpljenja, vjerujemo, imat će svoj sretan ishod na koncu hoda koji smo poduzeli za Isusom.
„U Velikom tjednu Crkva slavi Otajstva spasenja koja je ostvario Krist u posljednjim danima svoga života, počevši od mesijanskog ulaska u Jeruzalem – događaj koji upravo u ovom trenutku slavimo – sve do Njegove blažene muke i slavnog uskrsnuća“, stoji u Direktoriju. Nakon procesije ili svečanog ulaza, ispušta se znak križa, pokajnički čin i govori se ili pjeva Zborna molitva. Danas je Cvjetnica. Nedjelja Muke Gospodnje. Da bi ostvario svoje vazmeno otajstvo Isus je došao u Jeruzalem gdje su ga najprije slavodobitno dočekali. U spomen na taj čin danas se blagoslivljaju grančice u rukama vjernika, kao znak našeg unutarnjeg pristanka uz Isusa Krista i njegovu Crkvu na putu prema Uskrsu.
Današnja pretposljednja korizmena nedjelja, već nas polako uvodi u zbilju onoga na što smo se pripremali: spomen-slavlje muke i smrti Gospodinove, ali i proslavu Njegova slavnog uskrsnuća. Što je s korizmenim programom kojeg smo prihvatili na početku korizme? Je li sve ostalo na oduševljenju i obećanju ili možemo računati i na plodove na osobnoj, obiteljskoj, župnoj razini? Isus je svoj život položio, i ostavio nam primjer kako i naš život može postati plodonosan i smislen, ako ga živimo u povjerenju prema Bogu Ocu. Zato se pokajmo za manjkavosti naše vjere. Nikako ne smijemo zaboraviti niti zapustiti valjanu i skrušenu svetu ispovijed.
1. Isus dolazi na kraj svoga ovozemaljskog života, nešto nam ostavlja…
2. Umrijeti sebi, svojim ambicijama, planovima, sebičnostima i živjeti za druge. Mogu li i ja tako ili sam još daleko….
Navike, umor, grijeh zamagljuju nam radost, ali još više pogled očiju i srca, pa gubimo korak sa stvarnošću kojoj pripadamo i imenom kojim se kitimo – kršćanstvom. I stoga je korizma, kao vrijeme milosti i spasa, još jedna prilika za otrežnjenje i povratak k sebi i Istini, jer samo tako možemo spriječiti i izbjeći ropstvo u kojem se gube sloboda i radost življenja. Potrebno nam je obraćenje i povratak Bogu kojeg nam je Isus objavio. Ove nedjelje evanđelje nam prikazuje isto otajstvo u slici Kristova uzdignuća: prvo na križ, a potom u nebesku slavu. Zamolimo Gospodina da nam oprosti grijehe i umnoži vjeru, kako bismo i mi postali dionici proslave njegova Sina.
1. Obraćenje poziva na povratak izvoru kojeg pronalazimo u Kristu…
2. Gledajući naš život kroz prizmu Kristova križa, svi naši križevi dobivaju novo svjetlo i novi smisao u životu…
Mi, ljudi i kršćani, često imamo nepotpune, nejasne i krive spoznaje i pojmove o Bogu, Isusu Kristu, životu i spasenju, Božjim zapovijedima, molitvi i onostranosti ili vječnosti. Današnja, Treća korizmena nedjelja, svojim sadržajem i svojom porukom trebala bi nam dozvati u svijest i usaditi u srce: da je Isus Krist novi Hram Božje prisutnosti i djelotvorne zauzetosti za čovjeka; da je On, koji je zemljom prošao čineći dobro, umro na križu, raspet među zločincima; i da ne traži od nas ono što prije toga sam nije živio i svjedočio: ljubav do posljednjeg daha.
1. Jesi li svjestan da si i ti hram Božji….
2. Kako živiš i trguješ li i ti u svome hramu onako kako ti odgovara…
Prvu korizmenu nedjelju provodili smo s Isusom u pustinji, gdje je bio kušan , a danas se s Njim i Njegovom trojicom apostola uspinjemo na goru Tabor da budemo dionici i svjedoci barem nakratko, Njegova preobraženja, Očeva očitovanja, apostolskog ushićenja. Kušnje, kojima smo često izloženi i podvrgnuti, prigode su da svom Bogu ostanemo vjerni i poslušni, poput Njegova Abrahama i Njegova Sina Isusa. Svjetlo i snaga, s kojima ćemo biti u stanju nadvladati Zloga i njegove ponude, svako životno iskušenje, možemo prvenstveno crpiti na izvoru i vrhuncu naše vjere, a to je sveta misa na koju nas je Božja ljubav okupila. Crkva nam daje motivaciju da ustrajemo na započetom putu. U svjetlu Gospodnjeg preobraženja i mi vjerujemo da se isplati potruditi, i da su sve muke sadašnjeg vremena zapravo ništa u usporedbi s budućom slavom koja nas očekuje o uskrsnuću. Stoga se pokajmo za svoje grijehe i zazovimo milosrđe Gospodnje.
1. Ostati vjeran u kušnjama ovoga života može samo onaj koji živi s Bogom…
2. Preobraženje Gospodinovo, hrabri nas i pokazuje koji nam je cilj….
Na Pepelnicu ili Čistu srijedu započeli smo, molitvom, postom i nemrsom, sv. misom i pepeljenjem, našu ovogodišnju korizmu. Danas je prva nedjelja četrdesetodnevne priprave na našu najveću i najvažniju svetkovinu – Vazam, Uskrs ili Pashu. Prva korizmena nedjelja vraća nas u prošlost kako bismo iz nje naučili korake svoje upravljati prema budućnosti. U punini vremena Bog nam je poslao svoga Sina Isusa – da nas po obraćenju i vjeri – obnovi na sliku Božju. „Evo, sad je vrijeme milosno; evo sad je vrijeme spasa!“, potiče nas sv. Pavao. Iskoristimo ga za usklađivanje svog života s Isusovim evanđeljem. I Isus je bio iskušavan 40 dana u pustinji prije svog javnog nastupa. Zamolimo Gospodina da i u nama kroz ovo korizmeno vrijeme dozriju prave odluke, riječi i djela, te da se o slavlju Uskrsa radujemo iskrena srca i čestita obraza. A ponajprije pokajmo se za svoje grijehe.
1. Ne donosi odluke za koje unaprijed znaš da nećeš izvršiti…
2. Nema puta kroz korizmu bez Krista. Molitva, post i odricanje…
Kako prošla tako i današnja sveta nedjelja govore nam – prema Evanđelju – da su svi dolazili k Isusu. I da su k Njemu dolazili odasvud. Potreba i cilj onih koji su Mu dolazili bili su, prvenstvo, da Ga vide i čuju, ali još više jer su bili željni i žedni Njegovih čudesa. Drugim riječima, da njih ili one koje su mu dovodili i donosili oslobodi od zemaljskih nevolja, problema i životnih križeva. A On im govori da su, Njegovim dolaskom, nastupila nova vremena, da postavlja temelje kraljevstvu Božjem, da je Božja stvarnost na djelu. I da se ne može ići za Njim bez prihvaćanja i nošenja, i to svakodnevno, vlastitoga križa. Priznajmo da se naše misli, djela i hod često nisu uklapali u Isusov program. U današnjem Evanđelju čut ćemo kako je Isus ozdravio jednog gubavca. Gubavci se nisu smjeli družiti sa zdravima. Mnogo je toga što bi i nas danas htjelo odvojiti jedne od drugih, ali najgora guba je grijeh. Da bi naša poznanstva i prijateljstva bila iskrena, priznajmo svoje grijehe, slabosti i nedostatke, i zamolimo Gospodina da nas osposobi za radosno zajedništvo.
1. Isus nas oslobađa „različite gube“ od koje bolujemo i donosi nam novu šansu…
2. Ići za Isusom nakon ozdravljenja, poziva nas na potpuno promjenu svojih planova, jesam li spreman na to…
Za nama je još jedan naporan radni tjedan. Okupili smo se, kao braća i sestre, da svetkujemo Dan Gospodnji i izrazimo svoju zahvalnost Bogu – slaveći svetu misu. Današnje evanđelje nam govori da je i samom Isusu, nakon naporna dana i nešto potrebnog odmora i sna, bilo važno i korisno susreti se s Ocem u molitvi. Istina, On to čini jer je Sin Božji. Ali, zar i mi po svom krštenju nismo postali Božjim sinovima i kćerima? Doći na svetu misu ne znači samo ispuniti svoju kršćansku i vjerničku dužnost, nego i Bogu i ljudima očitovati svoju narav, lice i srce djeteta Božjega i radost pripadnosti Božjoj obitelji. Gospodin Isus je prošao zemljom čineći dobro. I ovaj naš svijet bi bio bolji kad bi svatko od nas popravio svoj dio toga svijeta. Pokajmo se stoga za svoje grijehe, i molimo jedni za druge.
1. Isus nas poziva i daje nam primjer kako činiti dobro drugima oko sebe…
2. No, svakom našem dobrom djelu prethodi molitva i razgovor s Ocem, koliko vremena provodimo u molitvi s Bogom…
I danas smo se okupili na najčišćem izvoru naše vjere i na vrhuncu našeg bogoštovlja. Sveta misa je najuzvišenije okupljalište novozavjetnoga Božjeg naroda, naše svete Crkve. Ovaj čin, skup Božje obitelji, neka bude Ocu na čast i slavu, Sinu na spomen i Duhu Svetom, koji nas je pozvao i okupio, u zahvalu. A nama, pozvanima na Gozbu Jaganjčevu, i svima koje ćemo uključiti i za koje ćemo moliti, neka bude na radost i spasenje. Gospodin nas i danas poziva da pazimo na svoje riječi, ali i na svoje postupke. Zamolimo ga da nam pomogne prepoznati poticaje njegova Duha, kako bismo mogli na izazove života odgovoriti pravim riječima i još boljim djelima. Pokajmo se za svoje grijehe, propuste i nedostatke.
1. Svaki iskreni susret s živim Bogom preobražava čovjeka iznutra…
2. Koliko pazim na svoje riječi i postupke upravo prema drugima kraj sebe…
Današnje evanđelje, tematski povezano s prvim čitanjem, poziva nas i potiče da razmišljamo o bitnim i temeljnim crtama Isusove osobe i Njegova djelovanja. Zapravo, tema vodilja kroz sva tri današnja čitanja je pojam ili riječ vrijeme:“ još četrdeset dana“, viče Jona Ninivljanima, „vrijeme je kratko“, piše sv. Pavao Korinćanima, i „ispunilo se vrijeme“ govori Isus svojim slušateljima. Znamo li da je vrijeme Božji dar? Ne govorimo li na Veliku subotu: Njegova su vremena i vjekovi? Stječe se dojam da smo prestali biti mudri korisnici vremena, a postali smo njegovim robovima. Najplodonosnije i najkorisnije vrijeme je ono koje čovjek provodi družeći se s Bogom i ljudima. Mi to upravo činimo u ovom trenutku, na ovom mjestu, u ovom misnom slavlju. Čut ćemo danas kako su se Ninivljani obratili na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone. S nama je Gospodin naš Isus Krist koji nas također poziva na obraćenje. Poslušni svom Učitelju i Gospodinu priznajmo svoje grijehe kako bismo mogli prepoznati njegovu radosnu vijest i dostojno proslaviti ova sveta Misna otajstva.
1. Kako mi koristimo svoje vrijeme ili smo mu postali robovi….
2. Koliko vremena darujemo Bogu a koliko svojim najbližima…..
Kršćani drže Isusa za svoga učitelja. Isus nas podučava mnoge stvari o vjeri, životu i spasenju. Čitajući i proučavajući evanđelja, i sve dublje upoznavajući njegov evanđeoski lik, Isus nas može privući i kao učitelj u naizgled malim stvarima. Jeste li ikad pomislili da bi Isus mogao biti vaš učitelj komunikologije, ili vaš osobni trener komunikacijskih vještina? Jeste li ga ikad zamislili kao vašeg glasnogovornika, onoga koji vas savjetuje kako komunicirati s javnošću i drugima? Današnje Evanđelje nam omogućava Isusa vidjeti kao majstora u komunikaciji s ljudima, a time i kao našeg učitelja „male“ škole svakodnevne komunikacije. U Evanđelju Ivan Krstitelj naziva Isusa Krista Jaganjcem Božjim, tj. žrtvom koja će odnijeti grijehe svijeta. Isusovu žrtvu slavimo danas ovdje za oltarom u Euharistijskom zajedništvu. Da bi ova žrtva našega pomirenja bila spasonosna za nas, iskreno se pokajmo i priznajmo svoje grijehe.
1. Kako mi komuniciramo sa ljudima oko sebe…
2. Imamo li što naučiti od Isusa Krista u odnosu prema ljudima...
Danas slavimo Krštenje Gospodinovo s kojim započinje Isusovo javno djelovanje. Po našem vlastitom krštenju i nas je Gospodin svojom ljubavlju odabrao da budemo navjestitelji njegova kraljevstva. Početak Isusovog javnog djelovanja obilježen je događajem njegova krštenja na rijeci Jordanu od Ivana Krstitelja. Za svoje veliko djelo pripremao se živeći savjesno, marljivo i pošteno svoj svagdašnji život, poput milijuna drugih ljudi. Ima ljudi danas koji podcjenjuju vrijednosti tihog obiteljskog života. Osobito dok je čovjek mlad, traži uzbuđenja i provod a zaboravlja da se na taj način troši. Tako nije rijetko susresti ljude koji još nisu ni pravo sazreli, niti se su puno godina doživjeli, a već su siti života i više ne znaju od obijesti što bi sa sobom. Oni bliže tridesetima koji su sami sebe onesposobili za bilo kakvu ozbiljnu vezu, koji se ne žele vezati, ne žele obveze, a mnogi od takvih niti ne žele raditi. Od njih se svijet više nema čemu nadati, a ni oni sami se više ničemu od svijeta i života ne nadaju, jer su se prerano svega iživjeli. Zato je Isus strpljivo, marljivo i pošteno izgrađivao svoje skromno obiteljsko zajedništvo, da ne bi prerano ostario i tako sebe onesposobio za veliko djelo koje je bilo pred njim. Krenuo je ponizno, od samog dna. Ivan Krstitelj je propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha, i Isus je tu stao u red, da i sam bude kršten. Isus je krenuo sa samoga dna, da se poistovjeti sa svakim grješnikom i pokaže da je grijeh onaj što uništava čovjekovu životnu radost i puninu. On koji grijeha nije imao stao je u isti red s nama grešnicima.
1. Isus ponizan poistovjećuje se sa svima nama, kakav sam ja prema drugima…
2. Ima li u mojoj obitelji onih koji nisu više sposobni nizašto, kakav je moj odnos prema njima…
Kratko traje božićno vrijeme i malo je nedjelja u njemu. U tom ozračju radosti i dobrohotnosti zbog Isusovog rođenja, nedjelju između Božića i Nove godine Crkva posvećuje blagdanom Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Otvorimo svoja srca Božjem i međusobnom praštanju, da bi i naše obitelji bile mjesta ljubavi, radosti i mira. Pokajmo se svaki za svoje grijehe i zazovimo Božje milosrđe među nas.
1. Jesam li svjestan da se najviše svađam sa svojim najbližim…
2. Obitelj za svakoga čovjeka jest mjesto topline, sigurnosti i prihvaćanja…
Još jedan mali korak i slavit ćemo jednu od najljepših svetkovina kršćanstva – rođenje Isusa, tj. Božić. Davno dana Božja obećanja konačno se ispunjaju. Nigdje nebo i zemlja ne pokazuju bolju suradnju i povezanost nego u Isusovu začeću i Njegovu rođenju. On, Bogočovjek, jedinstveni je i neponovljivi plod tih istina i tako različitih svjetova. Božja ljubav (Duh Sveti) i ljudska Sloboda (Marija) podarili su nam Emanuela – Boga s nama, među nama i za nas. Zar sv. Misa koju slavimo ili euharistija, kako je nazivamo, nije najprikladniji trenutak i mjesto naše zahvalnosti i radosti za taj dar?
1. Rođenje i dolazak Boga među nas, radost je za sve, svakog čovjeka…
2. Budimo cijelo božićno vrijeme oni koji će darovati drugima mir i radost…
Još malo i ulazimo u drugi dio došašća, u vrijeme neposredne priprave za Božić. Očekivanja naša i pozornost vjere naše polako se preusmjeravaju sa slavnog Kristovog dolaska na koncu vremena, na skromni Isusov dolazak u liku Betlehemskog djetešca. Da nam ne promakne Bog koji dolazi, priznajmo svoje grijehe i upoznajmo Božje milosrđe u njegovu velikodušnom opraštanju.
1. Kristov dolazak čekamo a kada dođe ne prepoznamo ga…
2. Ivan naviješta da je Krist tu ali ga ne prepoznaju mnogi koji su oholi i mudri…
Pomalo je čudno i nelogično, zar ne, da govorimo i razmišljamo o Kristovu dolasku, ako je već jednom došao. I znamo radi koga je došao, ali i odakle. Naše Vjerovanje, koje svake nedjelje molimo na svečanom skupu naroda Božjega, daje nam jasan i točan odgovor:“ Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.“ Uostalom, nije li nam i sam Gospodin, na dan Uzašašća u nebo, zapovjedio da krstimo, poučavamo i čuvamo ono što nam je povjerio, tvrdeći:“ I evo, ja sam s vama i sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Točno je, s jedne strane se proslavlja Njegov dolazak, posvješćuje Njegova prisutnost, ali ima i jedan „opet“. Ponajprije, u svakoj sv. misi okupljeni Božji narod kliče:“.. Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ A u Vjerovanju ispovijeda:“ I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve…“ Nije nas bilo u Betlehemu, ali smo zato dionici Njegove otajstvene i stvarne prisutnosti – u tajnama koje slavimo i sakramentima koje dijelimo i braći koju susrećemo – pripremajući i pospješujući Njegov drugi, slavni dolazak. Otvorimo oči, uši i srce – gosti smo na Gospodnjoj gozbi…
1. Kristov dolazak čekamo sada… iskoristimo ovo vrijeme…
2. Bog se želi i danas roditi u našim srcima, hoćemo li ga primiti…
Na početku došašća Crkva ponavlja Isusov poziv na budnost. U mnogim našim mjestima održavaju se zornice kao vidljivi odgovor na taj poziv. Ali svi znamo da se prava budnost odnosi na naša djela, misli i osjećaje: prepoznavati i poštivati svoje i tuđe osjećaje, svoje misli usmjeravati na dobro i djelima potvrđivati svoje dobre nakane – to je ono što Bog i Crkva traže od nas osobito ovo vrijeme priprave za Božić. Pokajmo se stoga za sve ono što je bilo nedostojno Boga i čovjeka na sliku Božju stvorena, te zazovimo Božje milosrđe moleći jedni za druge.
1. Biti budan – biti spreman na susret s Gospodinom bilo u koje vrijeme…
2. Čekati Gospodina ne znači stajati na mjestu – već se pokrenuti u promjeni samoga sebe na bolje…