Muka u službi proslave
Na dan kad slavimo kraljevski ulazak u Jeruzalem, na svečan i radostan način, zašto nam Crkva daje na čitanje i razmatranje evanđelje Isusove muke? Na početku slavlja Isus je predstavljen kao kralj pobjednik, a narodom koji ga oduševljeno pozdravlja i časti grančicama masline, palminim granama, pjesmama i uzvicima. Ta nije li on Krist, Mesija, Božji pomazanik koji će otkupiti Izraela? Nije li došao čas da oslobodi Božji narod i od njegovih grijeha i od okupacije strane neprijateljske vlasti? Zato se treba radovati. Treba mu se pridružiti, jer s njime Bog konačno odgovara na višestoljetne molitve i vapaje potlačenog naroda. Tko ne bi htio biti na pobjedničkoj strani? Na strani onoga za koga vjerujemo da je sposoban riješiti naše probleme i izvući nas iz naših poteškoća. Trenutak je to kada slavimo njegov odlučni korak da napokon učini to što svi mi vjerujemo da može učiniti. Da napokon dođemo na svoje. No rijetke su pobjede bez borbe. Da bi se pobijedilo redovito se treba boriti. Iako je pobjeda slatka, pobjede su pune znoja, a ponekad i krvi. Svaka pobjeda ima svoju cijenu. Jesmo li spremni platiti je? O tome nam govori današnja nedjelja. Svečani i radosni ulazak u procesiji u crkvu predstavlja poziv svakog kršćanina. Krenuli smo za Isusom i Isusa prihvaćamo kao svoga Učitelja jer nam nudi Radosnu vijest, jer je sposoban ostvariti naše najdublje težnje za sretnim, mirnim i radosnim životom. Ali Crkva danas produbljuje naš poziv. Poziv da se ne zaustavimo već na samom početku, na osjećaju ljepote ugode u spoznaji da smo Isusovi, nego da se ohrabrimo krenuti i dalje za njim. Mi jesmo pozvani na sreću, ali da bi se ta sreća dosita i ostvarila trebamo slijediti Isusa. Nije sve u tome samo da se dođe
u crkvu, i da se stoji dolje u negdje pod korom, u nekom kutu. Radi se o tome da se s dna crkve priđe puno bliže njenom samom srcu, to jest do oltara. Ići za Isusom, za njegovim križem – kako se to danas čini na početku misnog slavlja – za njim ići zajedno sa svojim slabostima, umorima, strahovima, ali i dobrim nakanama, planovima i nastojanjima, i od svega svog življenja oblikovati prinos ugodan Gospodinu, kao što je to i Isus činio: to znači biti vjernik. Nismo mi neki vjerski fanatici koji svoje zadovoljstvo pronalaze u muci. Mi smo tražitelji i graditelji istinske ljubavi, a ona nerijetko traži od nas odricanje od mnogih dobara da bismo ostali vjerni i sposobni izraditi ono najvažnije. Ono što nas je privuklo Isusu, i ono zbog čega je križ postao sredstvom spasenja jest ljubav kojom je Isus prihvatio svoj križ i iznio ga do kraja za nas. Ljubav je tajna spasenja, i tajna privlačnosti Isusova križa. Ako ljubimo samo dok nam je ugodno ljubiti, onda se ne razlikujemo puno od životinja, ta i one se ravnaju po osjetu ugode i neugode. Ali ako ljubav od nas zatraži žrtvu, i ako zbog ljubavi treba nešto i pretrpjeti, onda se po muci poznaju junaci, veli narodna. Zato je Isusova ljubav prava ljubav, ona koja nikada ne prestaje. On se nije prepao križa, nego nas je ljubio do kraja. A to „do kraja“ hoće reći zauvijek. I kao što je Cvjetnica tek početak tjedna muke Gospodnje koja završava proslavom Isusovog uskrsnuća, i kao što evanđelje koje smo čuli završava navještajem istog uskrsnuća, tako i naše muke i trpljenja, vjerujemo, imat će svoj sretan ishod na koncu hoda koji smo poduzeli za Isusom.
„U Velikom tjednu Crkva slavi Otajstva spasenja koja je ostvario Krist u posljednjim danima svoga života, počevši od mesijanskog ulaska u Jeruzalem – događaj koji upravo u ovom trenutku slavimo – sve do Njegove blažene muke i slavnog uskrsnuća“, stoji u Direktoriju. Nakon procesije ili svečanog ulaza, ispušta se znak križa, pokajnički čin i govori se ili pjeva Zborna molitva. Danas je Cvjetnica. Nedjelja Muke Gospodnje. Da bi ostvario svoje vazmeno otajstvo Isus je došao u Jeruzalem gdje su ga najprije slavodobitno dočekali. U spomen na taj čin danas se blagoslivljaju grančice u rukama vjernika, kao znak našeg unutarnjeg pristanka uz Isusa Krista i njegovu Crkvu na putu prema Uskrsu.
