Godina A
2023.

Isus je Spasitelj, ali i Kralj i Sudac

Završavamo još jednu liturgijsku godinu. Na njezinu kraju slavimo svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenja. Isus je za svoga zemaljskog života sijao svoje kraljevstvo u srca ljudi. To je kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, mira i radosti. U njemu nema mjesta mržnji, sebičnosti i zlu. Tko u takvom kraljevstvu ne bi htio živjeti? Ali da bi se ono ostvarilo, valja se za te vrjednote zauzimati. Na to smo kao kršćani pozvani. Upravo to će biti pitanje na Božjemu sudu na koji ćemo trebati odgovoriti: jesmo li se zauzimali da u svijetu u kojemu živimo zavladaju te vrjednote. Jesmo li jedni drugima činili dobro ili zlo? O odgovoru na to pitanje ovisit će cijela vječnost; hoće li biti sretna u društvu Božjem ili nesretna zbog promašena života i trčanja za lažnim vrjednotama. Sjetimo se toga na današnju svetkovinu, sjećajmo se toga svakoga dana, u svakome svom djelu! A ako tako nismo radili, kajmo se i popravljajmo dok imamo vremena. Učinimo to i sada započinjući ovo sveto Misno slavlje.

1. U kakvom kraljevstvu živim ja sada i koje su moje vrijednosti….
2. Bog mi daje novu priliku da krenem iznova mijenjati sebe…
 

S novcem i sa životom treba znati

Bliži se kraj još jedne crkvene godine. Predzadnja je, trideset i treća nedjelja. A na kraju se osvrćemo na ono što smo prošli. Ujedno se podsjećamo da će i naš život jednom imati svoj kraj. A kraj se ne čeka skrštenih ruku. Valja biti aktivan. Priča o talentima podsjeća nas da nam je Bog dao mnoge i raznovrsne darove, bez ikakve naše zasluge, jedino iz obilja svoje dobrote. A dar se ne prima da ga se zakopa i zanemari. S njime valja raditi. Bog ne kažnjava neuspjeh za koji čovjek nije kriv. Ali bez krivnje ne može ostati onaj tko ne želi raditi, surađivati, iskoristiti sada kako mi surađujemo i kako se koristimo Božjim darovima. Osvrnimo se i na proteklo vrijeme liturgijske godine i svoga života. Za svaki nemar, za sve grijehe propusta, koji mogu biti itekako veliki, pokajmo se, zamolimo oproštenje, ali ne zaboravimo ispravljati što nije bilo dobro dokle god budemo imali vremena.

1. Jesam li svjestan darova koje mi je Bog dao…
2. Koristim li one darove koje primih besplatno na dobro svih ili ih zanemarujem..

Mudar čovjek izabire kraljevstvo Božje

Često kažemo da pameti nikad nije dosta. Koliko god čovjek imao iskustva i koliko god išao u školu, opet se uvijek iznova dogodi da izabere nešto što se kasnije pokaže pogrešnim. Danas dolazimo u dom Gospodnji ne samo da se „učimo pameti“ nego iznad svega mudrosti koja je dar Duha Svetoga. Mudrost, kojoj se čovjek najbolje uči slušanjem Božje riječi i molitvom, nadahnjuje nas da ne pogriješimo u najvažnijem izboru, a to je izbor između dobra i zla. Pridružujući se vjerničkoj zajednici u slavlju euharistije, prije susreta sa živim Gospodinom u Njegovoj riječi i u otajstvu Tijela i Krvi, Bogu Ocu ponizno priznajemo grijehe, za njih se iskreno kajemo moleći oproštenje.

1. Jel moja životna mudrost usklađena s mudrošću »odozgo«
2. Budnost i mudrost »odozgo« vode čovjeka u kraljevstvo Božje… 

Od onih koji uče druge s pravom se očekuje da i sami budu primjer

Zborna molitva nas podsjeća kako je Božja milost da mu možemo i smijemo dostojno i uzorno služiti. Nije dovoljno Bogu služiti bilo kako, niti misa smije biti samo ispunjenje neke obaveze. Biti dionikom misnog slavlja velika je milost i čast jer nas sam Krist Gospodin zove za svoj stol. On nas uči svojoj riječi i želi se sjediniti sa svakim od nas. Nema većeg i važnijeg poziva od poziva Krista Gospodina. Radosni što smo izabrani i pozvani, hitimo u dom Gospodnji da Bogu dadnemo hvalu. To želimo učiniti srca čista i raskajana. Zato ponizno priznajemo svoje grijehe, za njih se kajemo i molimo Božje oproštenje kako bi ovim misnim slavljem dali istinsku slavu Bogu.

1. Kako je usklađen moj život: moje riječi – moja djela….
2. Kome je više dano od njega će se više i tražiti, jesmo li toga svjesni – bez obzira u kojemu pozivu, a posebno u duhovnomu. 

Bog iznad nas, bližnji pored nas.

Teško bi bilo i u eri najsavršenijih računala prebrojati koliko na svijetu ima ustava, zakona, propisa, statuta, pravilnika, naredaba i zabrana. Sabori, skupštine ili kako se već zovu, bez prestanka donose nove zakone i propise, mijenjaju postojeće donoseći amandmane, izdaju uredbe. Zbirke zakona, od međunarodnih do nacionalnih i lokalnih ne spadaju baš u najtanje knjige, baš naprotiv, a svijet ipak ne postaje bolji. I vjerske zajednice imaju svoje zakone, propise, obrede i običaje. Tko će se u svetu tome snaći? Jedan se snašao – naš Spasitelj Isus Krist. Nije studirao pravo, nije bio saborski zastupnik, nije glasovao kad su se donosili zakoni, a našao je divno – božansko rješenje za sve njih. Svi zakoni mogu stati u jedno jedino pravilo: Ljubi Boga iznad svega, Njemu daruj prvo mjesto u svome životu, a brata čovjeka prihvaćaj i ljubi kao samoga sebe! Onaj tko tu ljubav nosi u srcu i toga se drži, ne će učiniti ništa što bi bilo kome naškodilo. A jer se toga Isusova pravila, iako smo Njegovi učenici, nismo (vjerno) držali, pokajmo se i zamolimo Ga da nam oprosti. Onda ćemo s radošću slušati Njegovu riječ i slaviti Njegovu žrtvu koju podnese iz ljubavi prema nama.

1. Šuma zakona ne čini čovjeka boljim, ako je Bog na prvom mjestu, lako će biti sa vršenjem drugih zakona i propisa…
2. Isus Krist daje nam odgovor: ljubav prema Bogu i bližnjemu daje odgovore na sve… 

Carevo caru, Božje Bogu!

U društvima koje se vole okititi atributom „demokratsko“ često se događaju različiti izbori. Biraju se predsjednici država, predsjednici vlada, nositelji lokalnih vlasti, itd. Svi se kandidati zaklinju kako će upravo oni najbolje služiti narodu koji ih je izabrao. Prođu izbori, zaborave se obećanja. Draže im je nad narodom vladati, gospodariti, imati povlastice, nego tom narodu služiti. One koji nisu izabrani nego se sami nametnu, zovemo diktatorima, tiranima. Rimski su se carevi čak znali proglašavati bogovima. Nije to bilo mrsko ni onima koji u Boga nisu vjerovali. Danas se i pred nas u evanđeoskom odlomku postavlja pitanje: kako da se kao vjernici postavimo prema zemaljskim vladarima? Isus dade jasno pravilo: valja dati carevo caru, a Božje Bogu. Reda mora biti, inače društvo ne može opstati, pa i onda kad vladar nije najbolji. Kršćanin se brine i za dobro državne zajednice u kojoj živi, da bude što pravednija za sve ljude i za to se zauzima. Ali zna da vladar, ma kako se on zvao, nije božanstvo nego samo čovjek i da će i on odgovarati ne samo svojim biračima nego i Bogu, kako je vršio svoju službu. A mi se pokajmo za grijehe da bismo radosno slavili sveta Misna otajstva.

1. Kako se odnosim prema državi u kojoj živim i koliko se zalažem za njezino dobro, gledam li sve kritizerski i negativo, a ne činim ništa da bi bilo bolje…
2. Isus Krist daje nam odgovor: »Carevo caru, Božje Bogu. « Držati se reda da bi naše društvo moglo živjeti… 

Na svadbenu gozbu ide se u svečanom odijelu

Današnja nam misna čitanja donose i radosne, ali i ozbiljne, upozoravajuće poruke. Radosne su da će svi narodi i svi ljudi biti uzvanici na Božjoj gozbi i obećanje da će Bog zauvijek uništiti smrt, obrisati svaku suzu, utješiti svaku bol. Moramo li što podnositi u životu, utješno je što i to možemo podnijeti s Isusom koji nas jača, kao i apostola Pavla, koji reče da s Isusom sve može. Ozbiljna je i upozoravajuća poruka poziv na oprez, jer čovjek može Božji poziv i odbiti, zaokupljen nečim što mu se čini važnijim, misleći da za Božji poziv uvijek ima vremena. A kad to vrijeme istekne, a ne znamo kada će naše isteći, može se dogoditi da ne budemo spremni, da ne budemo imali „svadbenog ruha“ Božje milosti. A takvi onda pred Boga ne možemo. Tako bismo sami sebe isključili od Božjega društva, od Božje gozbe i od zajedništva s drugim ljudima koji će biti dionice te gozbe. Da nam se to ne bi dogodilo, ispitajmo se prihvaćamo li Božji poziv i trudimo li se biti dolično opremljeni, kako bismo u svakom trenutku bili vrijedni Božjega društva. A sve što je tomu protivno iskrenim pokajanjem izbacimo iz svoga srca.

1. Imam li vremena za »Božju gozbu«, sudjelujem li na njoj….
2. Kakvo je moje »svadbeno ruho« jesam li u milosti Božjoj uvijek spreman za poziv Božji… 

Vinograd mora donositi rod, inače nema svrhe

Koliko put nam se dogodilo da slušamo Isusovu riječ i divimo se kako je On hrabro znao reći svakomu ono što ga ide, kako je znao obračunavati s vjerskim i narodnim vođama svoga naroda koji su ga odbacivali. I danas ćemo biti u sličnoj prilici. Međutim, ne smijemo zaboraviti da mi ne pribivamo samo nekoj lijepoj kazališnoj predstavi, gdje slušamo što se negdje nekome dogodilo. Mi smo zajednica vjernika koja se okuplja oko svoga Boga da ga slavi, da ga moli i da pred Njim preispituje svoj život i svoje postupke. Kao što oni zli vinogradari iz Isusove današnje priče nisu bili gospodari vinograda, nego radnici u njemu, ni mi nismo gospodari svoga života, nego nam je od Boga darovan. A darovan nam je zato da u njemu učinimo nešto vrijedno i lijepo, da donesemo plod, kako bi to Isus slikovito rekao. Ne budemo li dobar rod rađali, Bogu nije teško naći bolje vinogradare, bolje radnike, a mi ćemo biti odbačeni. Sami sebi sudbinu krojimo. Preispitajmo svoje putove, vratimo se Bogu i budimo revni radnici vrijedni Božje plaće. Pokajmo se za svoja lutanja i grijehe.

1. Svoj život ravnam prema Bogu ili Boga prema svom životu…
2. Kakav sam radnik u povjerenom vinogradu… 

Elegantna neposlušnost i drska poslušnost

Poznata je misao nedavno preminulog ruskog književnika Aleksandra Solženjicina kako granica između dobra i zla ne prolazi granicima država, rasa ili ideologija, nego kroz svako ljudsko srce. To znači da nijedan čovjek nije niti posve dobar, niti posve zao. Jedno i drugo je u nama često izmiješano. Znamo težiti za dobrim, a ne učiniti ga, obećati pa ne izvršiti, znamo odbiti učiniti što učiniti treba, pa se ipak predomisliti i učiniti. To naše ponašanje Isus je u današnjem Evanđelju oslikao pričom o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd. Ni jedan ne ostaje kod svoga prvotnoga stava, iako su im stavovi različiti. Svjesni svojih slabosti i pogrješaka, ne osuđujemo druge, jer ne znamo što je u čijem srcu. Radije se s povjerenjem u iskrenom pokajanju utecimo Božjem milosrdnom srcu. Onda ćemo moći plodonosno slaviti ova sveta Misna otajstva.

1. Kakav sam kod donošenja svojih životnih odluka…
2. Gospodine, pomozi nam izvršavati ono što je redovito, savjesno i ponizno, da postignemo jednog dana Nebo… 

„Ni Bog nije pravedan“?

„To je razlika kao između neba i zemlje“, običavamo kazati kad uspoređujemo dvije posve različite stvari. Upravo tu misao koristi prorok Izaija da pokaže koliko Božji planovi i djelovanje nadilazi naše ljudsko shvaćanje. To se posebno očituje u Božjem milosrđu, koje čovjek teško može razumijeti. Ono nadilazi ono što mi smatramo razumnim, razboritim, pravednim. Kao da se ljubav i dobrota moraju voditi samo racionalnim razlozima! Zato ne ćemo lako razumijeti ni Isusovu priču o radnicima u vinogradu koji rade različito radno vrijeme, a dobivaju istu plaću. Bog svakome daje sve. A gdje je sve, nama „više“ i „manje“. Pripaziti nam je, da zbog svoga shvaćanja ne budemo zavidni što je Bog i drugima dobar. Štoviše, radovati nam se s te Božje dobrote koja je čisti Božji dar i nama i drugima. U toj radosti zahvaljujmo Bogu ovom Euharistijom. A sada se na nju pripravimo ispitom savjesti i iskrenim pokajanjem.

1. Koliko puta smo Bogu prigovarali jer ne vidimo daleko ispred sebe…
2. Bog svakome daruje sve i njegova logika daleko je iznad ljudske računice… 

Praštanje – životna filozofija i filozofija života

Došli smo u crkvu slaviti Gospodina duboko zahvalni što Bog oprašta naše grijehe i uvijek nam iznova daje mogućnost uistinu biti Njegovi sinovi i kćeri. Bog nas je stvorio na svoju sliku te Mu želimo biti slični i po praštanju onima koji su nam učinili zlo. Otvorimo srce svoje za iskreno oproštenje svakomu tko nam je učinio neko zlo. Potom ponizna duha iskreno priznajmo svaki grijeh kojim smo povrijedili Boga i svoga bližnjega – mišlju, riječju, djelom i propustom. Kajući se za svoje grijehe, zamolimo svemogućeg Boga da nam grijehe oprosti i primi ovu misnu žrtvu.

1. Svjestan da mi Bog oprašta sve i uvijek mi daje novu šansu ….
2. Kakav sam ja osobno kada trebam oprostiti drugome…

Zadaće svećenika

Misna nam čitanja danas govore da smo ne samo odgovorni za svoje spasenje, nego i suodgovorni za spasenje svojih bližnjih. Bog šalje proroka Ezekiela da opomene narod, da bude Njegov glasnogovornik. On ima vjerno prenijeti ono što Bog traži od naroda. A Bog traži obraćenje i popravak. I Isus govori svojim učenicima o bratskoj opomeni: čovjeka koji je pogriješio valja opomenuti. Ne zato da se napravimo važnima, da pokažemo kako smo mi bolji od njega, nego da čovjeka koji luta vratimo s njegova lutalačkog puta. Kršćanin, a posebno svećenik, ne bi smio biti čovjek koji laska, koji samo lijepo govori da se dodvori slušateljima, niti čovjek koji govori o nečijim pogrješkama iza leđa, ogovara, nego mora imati hrabrosti reći u lice, ali obzirno, bratski, „ u četiri oka“, ne pred drugima, da ga ne ponizimo. A sve to ima biti s ljubavlju i sviješću da smo i sami grješni. A ako sebe ispravljamo, to je najbolji poticaj i drugima. Sad najprije ispitajmo svoju vlastitu savjest i pokajmo se za grijehe.

1. Koliko sam ponizan i dobronamjeran prema drugima, opomenuti skrušeno drugoga znači priznati i svoju grješnost…
2. Jesam li svjestan odgovornosti za druge kraj sebe ili mislim samo na sebe… 

Sa životnim križem
za Isusom

Božji ljudi nisu uvijek ugodni. Znaju govoriti i ono što ljudi ne bi rado htjeli čuti. Ali nisu oni poslani da bi se svidjeli ljudima, pogotovo ne zato da bi jeftinim obećanjima podilazili ljudima i zarađivali za sebe neke poene. Nije to predizborna utrka ili kampanja! Život se ne sastoji samo od lijepih i ugodnih stvari. Često je za zlo kriv sam čovjek. Zato prorok mora u ime Božje pozivati na popravak i najavljivati kaznu, ako se ljudi ne obrate. Time se sam izlaže porugama mase, pa i pravom progonu. I Isus govori o patnji koju će sam podnijeti ali i o patnjama koje ćemo mi imati u životu, te nas poziva da za njim nosimo križeve svoga života. Križevi u našim crkvama i kućama, pa i križići o našem vratu, nisu (samo) ukras, nego podsjetnik na ozbiljnost života i na Božju ljubav koja nam pomaže da i životne poteškoće možemo nadvladati. Isusovim križem smo otkupljeni; neka nas snaga toga križa očisti u srcu na dostojan susret s Bogom u ovom misnom slavlju. Zato s najprije pokajmo za grijehe koji su Isusa odveli na križ.

1. Prihvaćam li život od Boga i mogu li ga nositi uvijek….
2. Križ moj i tvoj, nije prokletstvo nego blagoslov…. 

Petrova vjera – Temelj Crkve

Današnji svijet stoji jako pod utjecajem tzv. javnog mnijenja. Mediji nam nameću vlastito mišljenje i stavove. Računa se s time da će mnogi ljudi nekritički prihvatiti ono što im se sugerira. Za mnoge je „javno mnijenje“ ujedno i vlastito: “bilo je na televiziji“, „pisalo je u novinama“. A koliko se manipulira tim „javnim mnijenjem“! O tome je li nešto mišljenje. Postoje objektivne norme koje su iznad pojedinačnog pa i kolektivnog mišljenja. Nedjelja je prilika da malo razmislimo o svojim vlastitim stavovima. A vjera je uvijek vlastiti stav. Isus danas i nama postavlja isto pitanje kao nekoć apostolima: „Što vi kažete, tko sam ja?“ Odgovor može dati samo svatko za se. Ako svaki od nas sada prizna da je Isus za mene „Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“, onda imamo zajednicu vjernika Crkvu, kojoj je Isus postavio prvoga papu – Petra. U toj zajednici sada želimo slaviti sveta Otajstva, pa se najprije saberimo, dušu pripravimo i Bogu se u kajanju otvorimo.

1. Kakvo je moje mnijenje i imam li ga uopće…
2. Kakva je moja vjera u Gospodina….. 

Isusov kompliment ustrajnosti žene Kanaanke

Ljubav koja je isključiva, nije ljubav nego sebičnost. Toliko to puta doživljavamo u našim međuljudskim odnosima, ali slično je i u našem odnosu prema Bogu. Kad k Njemu želimo pristupiti, ne smijemo nikoga isključivati. Njegova je ljubav otvorena svima, pa i onima koje mi nismo u stanju voljeti, prema kojima smo ravnodušni ili koji su nam zbog nečega omraženi. U svojoj molitvi, posebno u slavlju svete Mise, kršćanin nikoga ne isključuje, ni po vjerskom, ni po nacionalnom, niti ideološkom, niti rasnom ključu. Isus nam danas za uzor vjere i ustrajne, pouzdane molitve stavlja jednu strankinju, poganku Kanaanku, s kojima se Židovi nisu htjeli ni družiti. Kakav je tko u srcu, ne znamo mi, ali zna Bog. I ovu svetu Misu prikazujemo ne samo za sebe i na svoje nakane, nego za cijelu Crkvu i sve narode svijeta, da svi dožive i vide spasenje Božje, svima nam darovano. Pripravimo se na to iskrenim pokajanjem za svoje grijehe.

1. Kakva je moja molitva….
2. Ustrajna molitva dolazi do cilja… 

Jesmo li mudri u molitvi i životu?

U Srednjem vijeku je bilo veoma popularno tražiti „kamen mudraca“. To je, kako se vjerovalo, čudesan kamen koji može neplemenite metale pretvarati u zlato. Nikada nije nađen. Danas mnogi taj „kamen“ traže u glavnom zgoditku na lutriji, na lotu, u kladionicama ili kakvoj drugoj igri na sreću. Osobito kad je velik jack-pot, trče uplatiti tiket i oni koji to inače rijetko rade. Pred uplatnim mjestima čekaju red kao nekoć pred ispovjedaonicama. Sve u nadi: možda mi se posreći. Kršćanin je pronašao „kamen mudraca“ onda kad shvati da ga Bog voli, kad vjeruje Njegovoj riječi, kad se trudi po njoj živjeti, kad voli i biva voljen. Njegov život dobiva time dublji i puni smisao. Bog je sa svojima u zlu i u dobru. Ne ostavlja ih u nevolji. Tko ima Boga, ima sve; tko Njega nema, nema ničega stalnoga. Ponekad u svojoj slabosti povjerujemo da sreću možemo naći negdje drugdje, mimo Boga. Udaljujemo se od Boga i idemo svojim putom, vjerujući više svojoj pameti nego Božjoj. Vratimo se Bogu na početku ovog Misnog slavlja iskrenim pokajanjem za svoja lutanja i stranputice i zamolimo ga za oproštenje.

1. U čemu ili komu želim pronaći ili tražim svoju sreću…
2. Najveće blago jest Bog, koji me ispunja smislom, mirom i blagoslovom u životu, to shvatiti i živjeti znači pronaći blago na njivi svoga života… 

Kad smo uspjeli u životu?

U svakom će gradu ili selu strancu i turistu najprije pokazati kuću u kojoj se rodio, živio i djelovao neki „veliki čovjek“, čovjek koji je postao nešto značajno na bilo kojem području: pismenosti, znanosti, kulture, politike, sporta ili koje druge djelatnosti. A takvih je malo. Zato se o njima najviše govori, jer su oni proslavili svoje mjesto. A jesu li onda svi oni drugi kojima takvo što nije pošlo za rukom „mali ljudi“? Isus danas govori upravo o takvim, malim, jednostavnim ljudima, ljudima koji osjećaju i nose teret života, bolesti, siromaštva, napuštenosti, ali koji imaju otvoreno srce, koji će radije trpjeti siromaštvo nego na nepošten način doći do bogatstva, koji su spremni i nepravdu podnijeti, ali je drugomu ne nanijeti, ljudima umornima od života, ali koji se ne predaju, nego nastavljaju borbu i nerijetko trebaju tuđu pomoć. A takva je većina od nas. Utješno je što upravo za takve Isus ima posebno razumijevanje, dapače hrabri ih i poziva k sebi. S njime svatko može uspjeti i pobijediti. Zamolimo Isusa da svojim oproštenjem najprije s nas skine teret krivice i grijeha, kako bismo lakše nosili terete života i drugima ih pomogli nositi.

1. Kako se odnosim prema uspjehu a kako prema neuspjehu, bilo kod sebe ili kod drugoga…
2. Plemenitost srca – najveći uspjeh u životu čovjeka… 

Život nalaze oni koji ga daruju iz ljubavi prema Bogu

U tami se čovjek opravdano plaši jer ne može primijetiti moguće opasnosti koje ga vrebaju. Budući da se opasnost ne može vidjeti, puno je teže obraniti se. Osim toga, čovjek se osjeća vrlo nesigurno i nelagodno jer ne vidi gdje staje i kamo ide. U molitvi posvješćujemo sebi da smo po krštenju postali sinovi svjetla. Isus Krist, Svjetlo svijeta, prosvijetlio je i život svakoga od nas te vidimo kuda koračamo i u vjeri znamo kamo idemo. Kao djeci svjetla ne priliči nam tama grijeha koji vrijeđa Boga i bližnjega te nas skreće s puta spasenja. Zato na početku misnog slavlja ponizno priznajemo svoje grijehe, za njih se kajemo i molimo Božje oproštenje.

1. Kako uzimam svoj svakodnevni križ i kako ga nosim…
2. Prepoznati u malenosti i poniznosti veličinu služenja… 

Ne bojte se ljudi

Oduvijek su svjetski moćnici htjeli vladati ne samo svojim zemljama, nego i svojim podanicima. Vlast brzo opije čovjeka. Brže se od nje postaje ovisnikom nego od droge ili alkohola. I htjeli bi biti sve moćniji i silniji. Rimski su se carevi proglašavali bogovima i nemilo progonili one koji tu suludu ideju nisu prihvaćali. O tome svjedoče toliki mučenici prve Crkve. Ali isto se ponavlja kroz povijest. I danas! Doduše ne nazivaju se bogovima, jer bi to bilo smiješno, ali ne trpe da netko misli svojom glavom, da vjeruje svoju vjeru, da ima svoja moralna načela od kojih nipošto ne će odustati. Neki pak u vrijeme pritiska popuštaju, odriču se svojih svetinja, kako bi im bilo bolje na ovom svijetu. Isus danas opominje da se ljudi ne bojimo, da budemo ljudi čvrstih uvjerenja i da po njima hrabro živimo. A onaj tko se toga odreče, odrekao se sebe. Kako onaj koji se odrekao Boga u vremenu, misli biti Božji u vječnosti? Ispitajmo se, započinjući ovo sveto misno slavlje, jesmo li čvrsti u svojoj vjeri i moralnim načelima, a za svako kolebanje zamolimo Boga za oproštenje.

1. Kako vršim svoje poslanje i svoju zadaću, oholo ili ponizno…
2. Imam li hrabrosti svjedočiti svoju vjeru u ovom svijetu ili se prilagođavam po potrebi…
 

Božje stado treba pastire, Božja žetva žeteoce

Kao vaš svećenik, srdačno vas pozdravljam, braćo i sestre, kod ovoga Misnog slavlja. Zadaća koju mi je Isus dao jest navješćivati vam i tumačiti Božju riječ i pozivati vas na službu braći ljudima. To je zadaća svakog krštenika, svakog člana Crkve. Poslani smo k bolesnima, ožalošćenima, usamljenima i izoliranima; svima koji ne mogu sami sebi pomoći. Isus nas šalje kao nekoć Dvanaestoricu koju je izabrao, tješiti i liječiti i sve Bogu privoditi. Poslao nas je s puno povjerenja, ne kao sluge i robove nego kao svoje prijatelje. Svi smo odgovorni za opće dobro svih, osobito oni koje je Bog izabrao u duhovnu službu ili narod za svoje predvodnike i zastupnike. Velika je odgovornost i jednih i drugih. Upitajmo se, jesmo li bili odgovorni pastiri, dobri žeteoci, revni radnici, bez gledanja na vlastite interese, kako nam Isus danas govori. I jesmo li molili Boga za upravo takve predvodnike Crkve i naroda? Za propuste i nemar pokajmo se pred Bogom.

1. Jesam li kao pojedinac odgovoran za društvo…
2. Bog mi je povjerio službu.. Jesam li ju spreman odgovorno obnašati… 

Milosrđe ili Bogoslužje?

Danas nam Crkva pred oči stavlja Abrahamovu vjeru. Bog obećava ono što je ljudski gledano nemoguće, a Abraham ipak vjeruje. On starac, žena mu starica, tijela im „obamrla“, a Bog im obećava brojno potomstvo. Znao je za svoju nemoć, ali je znao i za Božju svemoć. Abraham je siguran da Bog ne daje lažnih obećanja, nego da izvršava ono što obeća. Povjerova Bogu i to mu se uračuna u pravednost. Apostol to povezuje s našom vjerom u „Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega“ (Rim 4,24). Vjerujemo li mi Bogu u teškim, „nemogućim“ situacijama? Ili samo onda kad smo i sami sigurni? Kršćanin jest siguran, ali ne na temelju svoje provjere, nego na temelju povjerenja u Božju riječ i Božja obećanja. Suvremeni čovjek sve hoće provjeriti iskustveno, pokusom. Ovdje nema pokusa. Ima samo povjerenje u Boga ili nepovjerenje. To je ujedno i razdjelnica između vjere i nevjere. Propitajmo sada svoju vjeru pred Gospodinom i pokajmo se za nevjeru ili slabu vjeru.

1. Na kojoj ljestvici povjerenja je moj odnos s Bogom?
2. Jesam li spreman sve svoje povjerenje staviti u Božje ruke ili sam sumnjičav… 

Milost, ljubav i zajedništvo u Bogu i u nama

Nakon Pretvorbe u svetoj Misi svećenik usklikne: „Tajna vjere!“. To znači: ovo što se upravo pred nama dogodilo, tajna je naše vjere koju nikad ne ćemo moći razumjeti. Uvijek ostaje tajna. I današnja svetkovina Presvetoga Trojstva mogla bi započeti isto tako da svećenik najprije kaže te iste riječi. Slavimo danas najveću tajnu naše svete vjere, tajnu Boga i Njegova života. Svi naši pokušaji da dokučimo tu tajnu ne će nam je rasvijetliti. Ali hoće nešto drugo: bolje ćemo upoznati Božje djelovanje prema nama ljudima. O tome nam govori cijela povijest spasenja, o tome govori iskustvo Božjih ljudi. Danas će nam o tome kratko ali snažno progovoriti tri velika lika naše vjere: prijatelj Božji Mojsije, apostol naroda sveti Pavao i konačno sam Sin Božji Isus, naš Spasitelj. Božjom beskrajnom dobrotom vjernik ostaje zadivljen i trudi se tako živjeti da njegov život bude slavljenje dobroga Boga, da njegovo djelovanje bude na slavu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Bogu punom dobrote i milosrđa najprije priznajmo svoja lutanja i grijehe i zamolimo ga da nam oprosti te da mu ubuduće budemo vjerniji.
1. Presveto Trojstvo doista velika tajna naše vjere….
2. Samo u dobroti i ljubavi vjerničkog života ulazimo svjedočeći svoju vjeru u ime Oca i Sina i Duha Svetoga… 

Uloga Duha Svetoga u Crkvi

„Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!“ Tu ćemo molitvu danas više puta ponoviti i upraviti Bogu uz psalam između dva misna čitanja. Po završetku rata mnogo se govori o potrebi ne samo materijalne obnove porušenoga, nego i duhovne obnove cijeloga naroda. Sada kada smo malo na to zaboravili. A obnova nam itekako treba. Toliko je nepravde u našem društvu, toliko je trpljenja nedužnih zbog sebičnosti i oholosti imućnih, tolikim je zlima izložena naša mladež, toliko nereda u našim obiteljima. Pa i u Crkvi, barem u nekim njezinim dijelovima, kao da hladi vjera, da se gasi revnost, kao da i mi rezigniramo. Ponekad nam se čini da se tome nismo kadri oduprijeti, da bespomoćno tonemo. Sami zaista ne možemo. Današnja svetkovina Duha Svetoga prilika je da Boga zamolimo neka nas ispuni svojim Duhom kao nekoć apostole i neka u nama probudi revnost da doprinosimo svekolikoj obnovi nas samih, naših obitelji, Crkve i naroda. A za sav nered za koji smo i sami krivi, pokajmo se pred Gospodinom i zamolimo Njegovo oproštenje.

1. Moje snage su preslabe i premale….
2. Duh Sveti, pokreće, oživljuje i mijenja….. 

Trpjeti radosno zbog imena Isusova

Isus je otišao svome Ocu na nebo. Učenici, Dvanaestorica, „ispratiše“ ga na Maslinskoj gori, vratiše se u Jeruzalem i započeše duhovne vježbe. S Marijom zajedno ustrajni su u molitvi čekajući silazak Duha Svetoga. Spremaju se za svoju životnu zadaću. A nju će nakon što prime snagu i svjetlo Duha Svetoga, sjajno izvršiti. I mi smo danas kao braća i sestre okupljeni u ovoj crkvi u molitvi, zajedno s našom nebeskom majkom Marijom u njezinu predivnom mjesecu svibnju. I nama je potrebna snaga i svjetlo Duha Svetoga za kršćanski život. Ustrajmo u molitvi i vršenju dobrih djela, jer drugačija nego dobra djela nisu kršćanina dostojna. Za takva svoja nedostojna djela, kojima se, ne možemo ponositi nego zbog njih žaliti, pred Bogom se pokajmo!

1. Koliko sam spreman trpjeti za Gospodina….
2. Marijo, majko Isusova i naša, vodi nas k svome Sinu…. 

Duh istine

Isus nije volio zapovijedati. Kad bi mu se ljudi obraćali kakvim pitanjem, dao bi im savjet, preporuku. Pa i ona jedina Isusova zapovijed koju je dao svojim učenicima da ljube jedni druge (usp. Iv 13,34) već je postojala u Mojsijevu Zakonu, ali ju je Isus nanovo naglasio, jer reče da će po tome ljudi znati da su oni njegovi učenici. Time će pokazati i da ljube samoga Isusa. Tko Isusa ljubi, bit će ljubljen i od nebeskoga Oca i od samoga Isusa. Ljubiti Boga znači, također ljubiti istinu. Danas ćemo razmišljati upravo o ljubavi prema istini. Isus svojima obećava poslati Duha Svetoga kojega naziva Duhom Istine. Bog je istina. A mi živimo u svijetu prijetvornosti, laži, manipulacija, krivih sudova, ocrnjivanja drugoga, a sve to pod krinkom slobode javne riječi. Pogrješno bi bilo reći da su takvi drugi. Što je s nama kršćanima? Jesmo li mi ljubitelji, prijatelji istine? Je li nam ona iznad svega? Ako nije, pokajmo se pred Gospodinom i molimo ga da nam udijeli Duha Istine.

1. Koliko sam otvoren Duhu Svetome u svom životu…
2. Istina za mene nešto relativno ili vrjednota po kojoj i za koju živim…
 

Isus – naš put u kuću nebeskoga oca

Jedan se pjesnik ovako tuži Bogu: „Put k Tebi je strahovito dalek, i jer odavno nitko njime nije išao, već je zarastao“. Ponekad se čini da je suvremena znanost izbrisala Božje tragove, da je put prema Bogu zaista zarastao. Do jučer smo se nečemu divili i u tome pronalazili Božje djelo, a danas nam sve to pokušavaju protumačiti kao naravno. Danas svakako imamo puno novih saznanja, ali i puno novih pitanja. A na pitanje svih pitanja: kako biti sretan, kako naći smisao života i postojanja, ne odgovara ni jedna znanost. Na ta nam je pitanja odgovorio Onaj koji je za sebe rekao da je on Put k Ocu nebeskom. To je put ljubavi prema Ocu i prema ljudima. Mi kršćani idemo tim putem. Ako i naši putovi stanu zarastati, znači da tim putom ne idemo, da smo skrenuli na neke stranputice. Za ta lutanja želimo sada zazvati Božje milosrđe i vratiti se na pravi put

1. Na kojem putu se ja trenutno u svom životu nalazim….
2. Jedini siguran put jest Gospodin…
 

Svećenik uzdiže čovjeka Bogu

Teško je čovjeku kad se nađe pred zatvorenim vratima. Zatvorena vrata znak su odbačenosti, izoliranosti, neprihvaćenosti. Kroz zatvorena vrata se ne može. Isus kaže da je On vrata kroz koja ulaze Njegove ovce. No nije tu riječ ni o ovcama niti o vratima na njihovu toru nego o putu kojim čovjek može k Bogu. Isus nam je pokazao taj put: put ljubavi, dobrote, razumijevanja, opraštanja i mira. Slijedeći Njegov primjer mi po Njemu i kroz Njega ulazimo u pravi život. On sam reče da je došao da bismo imali život i to u izobilju. Bog ništa ne daje napola. Ali ni naš odgovor ne smije biti polovičan. Danas ćemo posebno moliti za naše svećenike, biskupe, redovnike i redovnice, nositelje duhovnih zvanja. Unatoč svim svojim slabostima, oni su silna snaga Crkve. Molimo danas da oni ne posustanu nositi „stijeg čestitosti“, molimo da se po njihovu dobru primjeru mnogi mladi odazovu Božjem zovu i služe mu u svećeničkom i redovničkom zvanju. Da oni žive Božjim životom u izobilju i da taj život donose drugima. Toliki su nas svećenici zadužili svojim djelovanjem, ne zaboravimo ih u svojim molitvama, svoga krstitelja, ispovjednika i vjeroučitelja. Sada se pred Bogom saberimo, grijehe okajmo i radosno Boga slavimo.

1. Isus Krist je Dobri Pastir koji nas radosno čeka, traži i prima u svoj dom…..
2. Koliko molimo za svoje svećenike, redovnike i redovnice… 

Bog i razočaranoga može očarati

Kako plaćate? U gotovini, bankovnom karticom ili na koji drugi način? To ćemo pitanje nerijetko čuti na blagajni kad trebamo platiti neki račun. Još doskora napoželjniji način plaćanja bio je, ako smo mogli ponuditi, u devizama. To je u vremenu velike inflacije značilo sigurnost, vrijedan novac, na kojemu se s vremenom može samo dobiti. A čime smo mi ljudi plaćeni, čime otkupljeni? Na to nam pitanje odgovara apostol Petar u današnjem odlomku poslanice: „Niste otkupljeni… srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“ (1Pt 1, 18-19). Skupa je to i preskupa, predragocjena otkupnina! Zato nas on potiče da naš kršćanski život bude dostojan takve i tolike otkupnine. Eto, koliko smo Boga stajali, koliko smo mu vrijedni, kad je voljan takvu cijenu platiti! Eto koliko nas je Isus volio, kad je pristao takvu žrtvu podnijeti! Ne budimo nezahvalni jer bismo time obescijenili toliko vrijednu otkupninu. Zato se sada najprije odrecimo zla i grijeha koji je Boga toliko stajao, zbog kojih je Isus toliko trpio, i zamolimo za Isusovu ljubav kojom nas je otkupio, da bismo ponovno bili Božji.

1. Koliko si predragocjen/a u Božjim očima, jesi li toga svjestan…..
2. Kako se pripremam za svetu Misu, u kojoj prepoznajem prisutnost Gospodinovu u lomljenju kruha… 

Blaženi koji ne vidješe a vjeruju!

Druga je vazmena ili Bijela nedjelja. Bijela nedjelja ne nosi svoje ime od bjeline haljina prvopričesnika, nego od starog kršćanskog običaja jer su odrasli katekumeni koji su kršteni u uskrsnoj noći nosili bijelu odjeću punih osam dana, koliko se liturgijski slavi najveća kršćanska svetovina – Uskrs, i na današnji je dan odlagali. Za njih je Uskrs značio početak novoga života. I nama je Uskrs to isto, bez obzira kada smo kršteni, kao djeca ili kasnije. U krštenju je u nama zaživio novi božanski život koji nam je Isus mukom, smrću i uskrsnućem zaslužio. Zapljusnuo nas je val Božjeg milosrđa. Blagopokojni papa Ivan Pavao II. Ovu je nedjelju proglasio Nedjeljom božanskoga milosrđa. Neka nam dobri Bog i kod ovoga Misnoga slavlja udijeli svoje milosrđe i oproštenje grijeha, a Njegova snaga neka nam pomogne revnije živjeti novim životom koji smo u krštenju započeli, vjerni svojim krsnim obećanjima. Saberimo se najprije i usrdno Ga zamolimo za oproštenje.

1. Čuvam li svoju krsnu haljinu, kako bi ju jednoga dana donio čistu pred Uskrsloga…
2. Vjerujem li da je Gospodin doista uskrsnuo, pomozi mojoj nevjeri… 

Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!

Nedjelja Muke Gospodnje ili Cvjetnica naziva se latinski: nedjelja palmi. Kršćani u Jeruzalemu običavali su već od 4. stoljeća skupljati se na Maslinskom brdu, te bi nakon bogoslužja riječi uvečer ulazili u Jeruzalem s granama palmi ili maslina u ruci. Time bi slavili Isusov ulazak u Jeruzalem. Taj se običaj širio po Europi, pa su vjernici u mediteranskim krajevima upotrebljavali zelene grane palmi i maslina a u kontinentalnim jelice ili kojeg ukrasnog grmlja koje su imali pri ruci, a nakon sudjelovanja u bogoslužju nosili bi ih kao svetinju i stavljali u kuću ili u polja da im budu zaštita od nevremena ili kakvog drugog zla. Kad se spremalo nevrijeme, palile bi se te blagoslovljene grančice i molilo da Bog poštedi usjeve od tuče i nevremena. Blagoslov grančica postao je sastavni dio obreda današnjega bogoslužja. Noseći grančice u rukama slavimo spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, a blagoslovljene grančice čuvamo kao sveti znak moleći zaštitu od različitih zala. Isto tako se običavalo da se pepeo kojim se posipamo na Čistu srijedu pravio od tih grančica, blagoslovljenih od prošle godine. A sada pođimo ususret Isusu, pozdravimo ga, dopustimo da nas očisti o d grijeha, a onda slušajmo pobožno izvješće o njegovoj muci i slavimo s Njime Njegovu žrtvu za nas. Skrušeni započnimo najsvetiji tjedan crkvene godine.

1. Jesam li spreman biti s Kristom…
2. Uđimo s Njime u Veliki i sveti tjedan, kako bi zajedno i uskrsnuli s Njime 

Kako Isus doživljava smrt?

Svakodnevno nas s naslovnica novina zapljuskuju izvješća o katastrofama, o nesrećama, o ubojstvima, u kojima iz dana u dan stradava velik broj ljudi. To nam je postalo kao droga, čitamo to, kratko se čudimo ili zgražamo i idemo dalje. Ali drugačije se osjećamo kad je netko nama blizak u pitanju ili kad se sami nađemo pred smrću. Bog je dopustio da i Njegov sin Isus doživi to isto iskustvo. Smrt dragoga mu prijatelja Lazara duboko ga je potresla, suosjećao je s njegovim sestrama, čuo čak i blagi prijekor jedne od sestara: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro“. Iako je ona mislila na fizičku nazočnost, bila je u pravu kad je vjerovala da onaj uz koga je Isus ne može umrijeti, jer je vjerovala da on Krist, Sin Božji, jači od smrti. Isus je jači od smrti i kad nije fizički prisutan, jer je on Uskrsnuće i Život. Vjerujemo to zajedno s Martom. Tu svoju vjeru iskazat ćemo sada svetim misnim slavljem, kojim slavimo upravo Isusovu smrt i Uskrsnuće, iskazat ćemo to pouzdanjem kada izgubimo nekoga dragoga i bliskoga, pa i onda kad na nas dođe red prijeći u kuću Očevu. Pripravimo se za ovo misno slavlje ispitom savjesti i iskrenim pokajanjem.

1. Kakav je moj odnos prema smrti…
2. Isusova prisutnost daje svjetlo i u smrti i sigurnost u život….

Slijepi kod zdravih očiju

Već smo stigli do sredine korizme. A to je sveto vrijeme kada preispitujemo svoj život i svoje ponašanje. Na to nas potiče i sv. Pavao u poslanici Efežanima iz koje ćemo čuti jedan mali dio: „Probudi se ti što spavaš!“ Po krštenju smo postali djeca svjetla, pa nam je u svjetlu i živjeti. Isus je došao k nama rastjerati tamu grijeha i otvoriti nam oči za Božju stvarnost. Želimo svoj pogled uskladiti s Božjim. A on gleda ono što je u srcu, ne na vanjštinu. Farizeji su sve stavili upravo na tu vanjštinu, pa im se dogodilo da nisu prepoznali ono bitno: Božje djelovanje po Isusu koji ozdravlja slijepa čovjeka. Mislili su da služe Bogu, a zapravo su bili zapreka Božjem djelovanju. Nisu dali da ih dotakne Božja milost i ostadoše u svojim grijesima. Mi, braćo i sestre, ne želimo ostati u svojim grijesima, želimo se obnoviti kako bismo radosni mogli čekati najveću svetkovinu crkvene godine – Isusovo uskrsnuće. Preispitujmo svoj život, ispravljajmo pogrješke i krive stavove, dopustimo Bogu da nam otvori oči za prave vrjednote trudimo se ostvarivati ih svojim životom. A sada najprije milosrdnom Bogu priznajmo svoje grijehe i zamolimo oproštenje.

1. Vanjština i nutrina, vidim li kod zdravih očiju…..
2. Dopustiti Bogu da nas ozdravlja i iscjeljuje od naše sljepoće i grijeha… 

Voda – simbol vremenitoga i vječnoga života

Oduvijek je voda simbol života. Bez nje ne može ni jedno živo biće, bio to čovjek, životinja ili biljka. Čak i bez hrane može se neusporedivo duže izdržati nego bez vode. Izraelci se bune i mrmljaju protiv Mojsija u pustinji jer su žedni. Time se ustvari bune i protiv Boga čiji je Mojsije predstavnik. Bog im daje vodu iz stijene. Ne će pomrijeti od žeđi, ali hoće od svoje nevjere, jer Bogu nisu vjerovali. A na Jakovljevu zdencu koji je tolike žedne napojio Isus govori o vodi živoj, vodi koja daje život vječni. Žeđati za tom vodom znači žeđati za Bogom, njegovim milosrđem, za njegovim oproštenjem, za njegovim putom. Za svim je time žeđala ona nesretna i nesređena žena koja je na zdencu susrela Isusa. Za nju je to bio spasonosan susret, a kad je doživjela Božje milosrđe, mnoge je svoje sugrađane privela Isusu. I mi smo se sabrali na susret s Isusom. Neka taj spasonosni susret bude poticaj da probudimo svoju vjeru, da mijenjamo svoj život nabolje, kako bismo i druge privodili Isusu. Pokajmo se za svoje grijehe.

1. Za čime mi žeđamo u svome životu…
2. U Božjem srcu i u njegovu pogledu, milosrđu i ljubavi, dobivamo sve odgovore…
 

Trpi sa mnom za Evanđelje!

Nerijetko se ispričamo da ne znamo kako bismo u nekoj situaciji postupili. Rado bismo nekoga mudroga upitali za savjet. Ali gdje naći mudroga čovjeka? Nemamo ga uvijek pri ruci. U današnjem Evanđelju o Isusovu Preobraženju na brdu daje nam sam nebeski Otac savjet kako da nikada ne pogriješimo. To ćemo postići tako da vjerno slušamo Njegova ljubljenoga Sina Isusa. Ako nam se Bog ponekad čini sakrivenim, dalekim i nedostupnim, u Isusu nam je on tako blizak. Ne možemo mimoići Isusa ako želimo Božju riječ upoznati i Boga vidjeti. Korizmeno vrijeme potiče nas da usmjerimo i obnovimo svoj život prema Isusu, prema Njegovu nauku. Kršteni smo, naime, u Njegovu smrt, a oživljeni Njegovom riječi. Ispitajmo se na početku ovoga Misnog slavlja jesu li naše misli, naše riječi i naš život u skladu s Isusom i s našim krsnim obećanjima. Za sva lutanja, grijehe i propuste, iskreno se pokajmo!

1. Korizma, prilika više slušati a manje govoriti…
2. Isus Krist svojim preobraženjem ohrabruje nas pred našim životnim križevima da ne pokleknemo… 

Kad smo sami – gubimo, kad smo s Bogom - pobjeđujemo

Započinjući sveto korizmeno vrijeme, srdačno vas, braćo i sestre pozdravljam. Na Pepelnicu smo na čelima obilježeni pepelom. Što znači taj obred? Pepeo nas podsjeća na prolaznost, na smrtnost, na kraj. Ali taj nas obred želi podsjetiti i na to da smo obilježeni na čelima i na početku svoga kršćanskoga života, vodom svetog krštenja. Bogu smo dali obećanja vjernosti, a on nam je obećao svoju zaštitu. Odrekli smo se napasnika, Zloga, ali i zla na koje nas on želi navesti. Ispovjedili smo svoju vjeru u nebeskoga Oca, u Njegova Sina Spasitelja, u njihova Duha Posvetitelja. Ta je naša vjera trajno na kušnji. Napasnik ne može gledati čovjekove sreće. Sve će učiniti da mu se predstavi boljim prijateljem od samoga Boga i tako ga zavede. A onda će uživati u našoj nemoći. Korizma nas podsjeća na Bogu zadana obećanja. Ispitujmo se u ovo sveto vrijeme i obnavljajmo svoju vjernost unatoč svim napastima. A jer smo im često podlijegali i od Boga se odvajali, pokajmo se za to i zamolimo Božje smilovanje, oproštenje i učvršćenje u dobru.

1. Korizma, prilika za novi početak i obraćenje u svom životu…
2. Biti uz Gospodina, slušati ga i slijediti… znači da smo na pravome putu.. 

Najprirodnije je da čovjek drugom čovjeku čini dobro

Ulazna pjesma za ovu nedjelju donosi molitvu psalmiste: „Ja se u Tvoju dobrotu, Gospodine, uzdam, nek' mi se srce raduje spasenju Tvome“. Pouzdanje u Božju dobrotu poticaj je da čovjek bude dobar prema drugom čovjeku. Zahvaćenost Božjom dobrotom treba biti vidljiva u dobrim riječima i djelima prema drugom čovjeku. Duboko uvjereni da je Bog neizmjerno dobar, dolazimo u dom Božji slaviti Ga i dati hvalu svetom Imenu Njegovu te Ga moliti da svojom dobrotom ispuni i srce svakog od nas. Svjesni Božje dobrote, s tugom u srcu ponizno priznajemo grijehe kojima smo uvrijedili Boga te se kajemo za ono kada nismo bili dobri prema svojim bližnjima i kad nismo širili Božju dobrotu. Bog je naše najveće dobro jer je On jedini dobar i zato se kajemo za svoje grijehe moleći da nam ih oprosti i primi ovu misnu žrtvu.

1. Kako se odnosim prema svojim bližnjima, posebno prema »malenima, neznatnima i siromašnima«…….
2. Koliko mogu ljubiti one koji prema meni nisu dobri…… 

Oprostimo da mi nama bilo oprošteno

U ovaj hram Gospodnji dovela nas je čvrsta vjera da u crkvi na osobit način Gospodin stanuje jer je posvećena i jer se u njoj čuva Isus pod prilikama kruha. Dovela nas je i svijest da nam je potrebna hrana Božje riječi i nebeska hrana Isusovog Tijela i Isusove Krvi. Na dolazak smo ponukani i željom da ta i takva Božja prisutnost, tako snažno nazočna tijekom misnog slavlja, siđe i u naše srce. Zborna molitva nas podsjeća da Bog boravi u pravednom i iskrenom srcu. Pravednost i iskrenost, nažalost, nisu uvijek naši suputnici. Zato duhom silazimo u nutrinu svoje duše i dubinu svojega srca kako bismo se prisjetili svih svojih grijeha, a posebno grijeha nepravde i neiskrenosti, te se za njih iskreno i molili da nam Bog milosrdno grijehe oprosti, primi ovu misnu žrtvu i nastani se u našem srcu.

1. Jesam li spreman odreći se svega kako bih živio po Božjem zakonu…
2. Bog oprašta meni ako sam ja kadar oprostiti drugome.. 

Biti sol zemlji i svjetlo svijetu

Za evanđelje imamo nastavak Isusova Govora na gori od prošle nedjelje. Ovaj odlomak pretpostavlja Blaženstva kao Isusov primjer i preporuku o nenasilnom ponašanju u svijetu gdje ima nasilja i nepravde. Tako je on postupao i na to zove svoje vjernike. U današnjem kratkom odlomku zove vjernike da budu sol zemlji i svjetlo svijetu. To je naš zajednički poziv. Kao što je Isus svojim postupanjem i učenjem sol i svjetlo ljudima s kojima se susreće, tako bismo trebali biti i mi njegovi vjernici. Isus traži da se na našim postupcima odražava ono što on čini i govori. Danas molimo da budemo sol koja daje ukus i čuva od kvarenja te svjetlo koje sjaji i grije.

1. Jesam li zahvalan Bogu što me je doveo u kontakt s osobama koje su mi pomogle otkriti prave vrijednosti u životu?
2. Jesam li „sol“ i „svjetlo“ koje omogućuje da u drugima isklija i raste ono što je u njima najbolje? 

Blaženstva – biser Evanđelja

Danas slušamo Isusova blaženstva koja su pravi biser Evanđelja. Da bismo dobro razumjeli Isusa i Njegova blaženstva, moramo najprije poslušati apostola Pavla. Ne samo zato jer se poslanica čita prije Evanđelja, nego nam ona može dobro poslužiti kao uvod u to što je to Isus zapravo htio reći. Nitko se od nas ne može hvaliti svojom mudrošću, silom i moći, plemenitošću, dakle svojim vlastitim zaslugama Bog takvih ne bira, nego baš one koji nisu takvi. A da i jesmo takvi, zar bismo se mogli hvaliti pred Bogom kao da je to neka naša zasluga. Pred Bogom se ne može nitko hvaliti; ništa nemamo što ne bi bilo Božje. Ako pak prihvaćamo Božja mjerila, onda smijemo s Bogom računati; on je na našoj strani. Nismo došli pred Boga hvaliti se, nego Boga hvaliti. Hvaliti zato jer u njegovu srcu ima mjesta za sve ljude, ma kako oni slabi, jadni, neznatni, bolesni ili ožalošćeni bili. Oni koje svijet ne prihvaća i ne cijeni imaju kod Boga čak prednost, privilegirano mjesto. A to nije malo – to je zapravo sve. Uklonimo sada na početku misnog slavlja, kakvi god da smo, ono što nas od Boga dijeli, a to je zlo za koje smo odgovorni, to su grijesi koje smo učinili. Pokajmo se i od milosrdnog Boga zamolimo oproštenje.

1. Imati strpljenja čuti i poslušati Isusa put je ka blagoslovu….
2. Bog uvijek iznova pokazuje svoju blizinu najmanjima, a ja…….

Ribari ljudi

Kad ljudi žele nekuda zajedno ići, dogovaraju se i planiraju. Među posebno dobrim prijateljima to je ponekad moguće i bez velikih dogovora; odmah se razumiju. Znak je velikog povjerenja krenuti za nekim, a da zapravo nisi siguran kuda će te odvesti. Upravo tako Isus poziva svoje učenike. Očito je odmah uspio zadobiti njihovo povjerenje, jer se odazivaju, i bez puno pitanja polaze u nepoznato i nesigurno. Isusova privlačna snaga je tolika da je u stanju posve promijeniti i najžešćeg protivnika, kakav je bio Pavao. Ali Isus svojih nikada nije iznevjerio. On i nas zove među svoje učenike. Mi znamo za kim idemo, tko je pred nama. On nas prihvaća bez ikakvih uvjeta, prihvaća nas ovakve kakvi jesmo, da nas učini boljima nego jesmo. Jedini uvjet je da ga volimo, da smo spremni poći za njim i biti njegovi. Odazovimo se spremno i pođimo za njih hrabro, pa ćemo imati svjetlo na životnom putu. Budući da pred Isusa ne možemo bilo kakvi, očistimo svoju nutrinu od svega suvišnoga i zloga, pokajmo se za grijehe, da bi se u nama nastanilo Isusovo svjetlo, da bismo primili njegovo prijateljstvo i ljubav.

1. Molim li za Isusove učenike – svećenike da budu bolji u svom pozivu i odazivu…
2. Jesam li spreman odazvati se na Njegov poziv i u obitelji biti otvoren za duhovna zvanja… 

Ivan susreće i pokazuje Isusa

Kad bi netko nama današnjim vjernicima rekao da smo sveci, vjerojatno bismo pomislili da nam se ruga, da nas provocira. Kad želimo opravdati neki svoj neprimjeren postupak, onda znamo reći: „Pa nisam ja svetac!“. Mi kao da se „otimamo“ da ne budemo sveti, ne bismo rado odskakali od sredine u kojoj živimo. Svetošću bi se kršćanin trebao ponositi: Kršćanima u Korintu, koji su živjeli u puno goroj sredini nego mi, sveti Pavao kaže upravo to- da su sveti. A Korint je bio lučki grad, pun svakog nemorala. Kako su onda Korinćani bili sveti? Tamošnji kršćani su posvećeni u Isusu Kristu, piše Pavao. Nije dakle njihov besprijekoran život ono što ih čineći svetima, nego su sveti zato jer su preporođeni vodom i Duhom Svetim u svome Krštenju. Po krštenju svi mi dolazimo u kontakt sa svetim Bogom. Štoviše, Bog ulazi u nas po milost. Svet je tko ostaje u njegovoj milosti i ljubavi. Tu milost i mir Božji želi apostol „svetima“ u Korintu. I ja vama, braćo i sestre, sveti u Isusu Kristu, želim milost i mir, Božju blizinu i njegovo prijateljstvo, na početku našega hoda kroz liturgijsku godinu. Trudimo se trajno ih sačuvati u sebi. A ako u svojim postupcima nismo bili sveti kakao to Bog od nas očekuje, i kako nam je omogućio, pokajmo se za to i obnovimo svoje prijateljstvo s Bogom.

1. Svetost kao poziv kao svakome kršćaninu…
2. Znamo li cijeniti i poštivati svoje svetinje pred drugima 

Proći zemljom čineći dobro

Na razmeđu između božićnog vremena i liturgijskog vremena „kroz godinu“ Crkva slavi blagdan Isusova krštenja. Iako se Ivan ustručava, jer je svjestan tko pred njim stoji, Isus inzistira da primi Ivanovo krštenje za svjedočanstvo onima oko sebe. Sad će Isus javno započeti svoje djelovanje, prolazit će uzduž i poprijeko Judejom, Samarijom i Galilejom i navješćivati Božju radosnu vijest o spasenju koje Bog sprema svakome čovjeku. Čuo je Očev glas, Duh Sveti je sišao na njega poput goluba. To je bila njegova snaga od krštenja do dovršenja, od Jordana do Kalvarije. I mi se krstimo u ime istoga Oca i Sina i Duha Svetoga. Tako se s Bogom najbliže povezujemo. To se više nikada ne može obrisati, čak ni kada se mi iznevjerimo. Ispitajmo se na početku ovog Euharistijskog slavlja o dvije stvari: kako živimo svoja krsna obećanja i kako odgajamo svoju djecu koju smo dali krstiti? U jednom i drugom području propusti su veliki i teški. Zamolimo Boga za oproštenje i za snagu da to ubuduće ispravljamo.

1. Kako živim i svjedočim svoje krštenje…
2. Jesam li svjestan milosti koju sam primio na krštenju… 

Obitelj je svetinja

Tko je imao sreću da u svom rastu doživi dobru obitelj, zna kolika je to vrijednost, a tko je bio u tome prikraćen, zna koliko je time hendikepiran. Jedno i drugo iskustvo potiče nas na poštivanje obitelji, njezino visoko vrjednovanje i zauzimanje za nju. Unatoč mnogim krizama, obitelj je nezamjenjiva za zdravo društvo i svakog čovjeka. U božićne dane Crkva u središte stavlja: Isusa, Mariju i Josipa. Oni su uzor međusobnog poštovanja, ljubavi i vjernosti Bogu i jedni drugima. Sjetimo se danas svih sretnih obitelji i molimo da takvima i ostanu, ali i svih nesređenih obitelji i pomozimo im, koliko je do nas, da poteškoće što lakše svladaju. Pokajmo se za svoje grijehe, osobito protiv vlastite obitelji i zamolimo Božje smilovanje.

1. Obitelj bez koje nema društva niti života…
2. Koliko dajem da moja obitelj bude bolja…

Trebaju li Bogu ljudi?

Ima ljudi koji kao znak čuđenja, kad ih nešto posebno iznenadi, znaju uzviknuti: „Budi Bog s nama!“ Iako Božje ime ne bi trebalo u takvim prilikama (zlo)upotrebljavati, taj bi uzvik mogao odavati i jednu čežnju, i to čežnju koja je prožimala cijeli Stari zavjet, kad je grješan čovjek čeznuo da mu se Bog smiluje, dođe i spasi ga. Upravo su to naviještali proroci. I danas ćemo čuti Izaiju koji reče: “Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel, S nama Bog!“. Ima li igdje naroda da bi mu bogovi bili tako blizu, kao što je nama Gospodin Bog naš?, pita psalmist. Našem Bogu, Božiću je to ime: „ S nama Bog“. Ima li ljepšeg imena i ljepše stvarnosti? No, moramo sami sebi postaviti pitanje: a jesmo li mi s Bogom? Želimo li mi da On bude s nama? Ne udaljavamo li se mi svojim postupcima od Boga? Svaki grijeh bijeg je od Boga. Zato bismo umjesto spomenute poštapalice trebali zaista moliti:“ Budi, Bože s nama!“ i: „Daj da i mi ostanemo zauvijek s Tobom!“ A za svoja lutanja, svoje bjegove od Boga, naše grijehe, iskreno se pokajmo započinjući ovo euharistijsko slavlje.

1. Došašće jest vrijeme koje nam pomaže ići ka cilju i doći do njega…
2. Prepoznati Boga u svom životu, može se jedino, ako mu otvorimo vrata i oči srca… 

Budimo strpljivi do dolaska Gospodnjega!

Lako bi nam bilo živjeti svoj život kad bi nam unaprijed sve bilo jasno, kad bismo vidjeli cilj i uspjeh na putu prema njemu. Ali život je nepredvidiv; on je uvijek i rizik. Čovjek nije programiran, a život se ne da unaprijed proračunati. Reče umni filozof Sören Kierkegaard da moramo živjeti svoj život prema naprijed, a razumjeti ga možemo tek kad se osvrnemo unatrag, na ono što smo već prošli. Ali, i to će nam iskustvo koristiti ubuduće. Kad se nađemo u dubokoj vodi, valja plivati i isplivati. U nejasnoćama se i dvojbama često nađe i vjernik. I najveći među vjernicima, Ivan Krstitelj, nije bio pošteđen toga iskustva. Možda i zbog nas, da se ne obeshrabrimo kad se sami nađemo u nejasnoćama. Iz zatvora gdje sluti kraj svoga života, šalje k Isusu učenike s pitanjem, je li on, Ivan, pravomu pripravio put ili je njegovo djelo bilo uzalud. Odgovor je: ne boj se, Ivane, čudesa se događaju, Radosna se vijest navješćuje, Bog je na djelu. Obnovimo i mi, braćo i sestre, svoju vjeru, da je Bog na djelu i u našem životu, ali obnovimo i svoju vjernost njemu, a za manjak vjere, slabosti i grijehe pred njim se iskreno pokajmo, i to ovih predbožićnih dana u sakramentalnoj ispovijedi, ali i sada na početku ovoga euharistijskog slavlja.

1. Život nije u našim već u Božjim rukama…
2. Kakva je moja vjera kada me život pritisne… 

Boga se ne dočekuje praznih ruku

U misnim čitanjima susrećemo danas, na drugu nedjelju došašća, tri velika lika; proroka Izaiju, apostola Pavla i Ivana Krstitelja. Svaki od njih je velikan, Božji prijatelj, svaki zanimljiv i neponovljivo originalan. Ali oni ne žele biti u prvome planu, nego u prvi plan stavljaju ono što nam imaju poručiti. A poruke su za nas životno važne. Mogli bismo ih ovako kratko sažeti: Obratite se! Prihvaćajte jedni druge! Činite dobro jedni drugima! Prestanite zlo činiti! Popravite ono što ste loše učinili! Taj poziv je hitan, jer nam sam Bog dolazi. Dolazi nam u Isusu Kristu kao Spasitelj ovoga svijeta. Valja zaustaviti bujicu zla i zauzimati se za dobro. Okrenimo se Njemu i pripravimo se za Njegov dolazak. Poslušajmo pozive ovih Božjih ljudi da bi naš susret s Isusom bio spasonosan, da bismo prihvatili Njegovu poruku i pripravili mu put u svome srcu. I kod ovoga bogoslužja on nam nudi hranu svoje riječi i presvete Euharistije. Pokajmo se za svoje grijehe kako bismo mu dostojno pristupili.

1. Obraćenje, ponuda i poziv u ovom došašću..
2. Jesam li spreman za susret s Njime i preobrazbu sebe samoga… 

Dogodit će se na kraju dana

Započinjemo vrijeme došašća i novu liturgijsku godinu. Misna čitanja su ove godine iz niza A s evanđeoskim odlomcima iz Matejeva evanđelja. Uvijek kad nešto novo započinjemo, mi imamo pred očima cilj, nečemu se nadamo. „U svijetu bez nade ne bismo mogli disati“, reče umni André Malraux. Kršćani donose nadu u svijet koji je na rubu beznađa, a ponekad i duboko u njemu. I u našem društvu puno je beznađa. Tragična su samoubojstva naših branitelja, a suicida ima i osim toga puno. To je najekstremniji izraz beznađa. A mnogi žive od danas do sutra ne očekujući od života ništa. Ipak, kršćani znaju da ovaj život, unatoč tolikim nedostatcima, ide svome cilju, Bogu od kojega je i došao. Naša nada je Bog. A došašće je lijepa prilika da malo preispitamo svoj život: nismo li se udaljili od Boga i njegova puta, pa lutamo bez smisla. Probudimo se i krenimo novom snagom činiti dobro, i vidjet ćemo da naš život ima itekako dubok smisao. Na to nas pozivaju i današnja misna čitanja. Započnimo i ovo misno slavlje pokajanjem za svoje grijehe i propuste. Zazovimo Božje milosrđe i zamolimo Njegovo oproštenje.

• Bog daje uvijek novu priliku za novi početak…
• Ne boj se već otvori srce Onome koji dolazi i nećeš požaliti… 

Adresa:
M. Držića 2
47000 Karlovac

Email:
zupa.karlovac2@zg-nadbiskupija.hr

Telefon:
+385 (0) 47 414 633 

Kunski račun:
HR1824 0000 8119 0233 189
Devizni račun:
HR5224 0000 8101 1111 116

Možda vas zanima:

Zagrebačka nadbiskupija
Sevetište sv. Josipa
Franjevci - Karlovac

Biblija
Bl. Alojzije Stepinac
Laudato
HKR
Radio Marija
Bitno

© Župa Presvetoga srca Isusova Karlovac 2024. - Sva prava pridržana