Svakog dana događaju se različite nesreće: poplave, požari, potresi, prometne nesreće, stradanja ljudi svih vrsta. Mediji nas o tome informiraju gotovo istovremeno kad se one dogode, bez obzira u kojem kraju svijeta su se dogodile. Kad čujemo za njih, prvo što nam padne na um jest: da nije netko moj stradao. Zahvaljujemo Bogu ako nije. To je ljudski razumljivo. A zašto se nesreće događaju? Ljudi su ih oduvijek bili skloni tumačiti kao Božju kaznu zbog nečijih grijeha i krivnje. Računica je jednostavna: a tko bi drugi bio kriv nego onaj tko je stradao. Ali tako ljudi sude samo kad je drugi u pitanju. A kad se njemu dogodi, onda upućuje vapaje: „Bože, a zašto meni?“ I Isusu javiše o stradalim Galilejcima te o nekih 18 ljudi na koje se srušila kula u Siloamu i pobila ih. Očekivali su da će Isus reći kako ih je stigla pravedna kazna Božja zbog njihovih grijeha. A on ih obrani jer nisu oni ništa grješniji od drugih. A svoje sugovornike pouči da ne kopaju po tuđim grijesima i potaknu ih na obraćenje kako i oni ne bi slično propali. Bog je strpljiv i daje novu šansu neplodnoj smokvi da ipak donese rod. Ali to ne može ići u beskraj. Nije dobro odgađati obraćenje i ispitivati kako dobre živce Bog ima. Korizma nas poziva na popravak života i obraćenje. Poslušajmo taj zov i donesimo plodove kršćanskog života. A za propušteno dobro i učinjeno zlo, najprije se pokajmo pred Gospodinom.

1. Korizma nova prilika za obraćenje – počevši od sebe
2. Bog ima toliko strpljenja sa svima ali i strpljenje ima svoje vrijeme…