Godina B
2021.

Isus je Kralj – što to znači?

Završava se jedna liturgijska godina. Na njezinu završetku slavimo svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga, svega što postoji: čovječanstva, prirode, svemira, materijalnog i duhovnog svijeta. Ono što se jednom, na početku, „otelo“ ispod Božje vlasti zloporabom slobode koju počiniše razumna bića, najprije duhovna (anđeli), a zatim čovjek, i zbog čega je došlo zlo, grijeh i smrt na svijet, sada je opet stavljeno na svoje mjesto, otkupljeno Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem. To se otkupljenje na današnji blagdan Krista Kralja konačno opet uspostavlja i očituje. Zato se i događa da Isus o svome kraljevstvu govori tamo gdje bismo to najmanje očekivali: pred Pilatom koji će ga za koji trenutak osuditi na smrt. Ali, nije to rekao zbog Pilata, nego radi nas, kako ne bismo zaboravili da Bog ima posljednju riječ i da će opet uspostaviti svoje kraljevstvo dobrote, istine, pravde i sreće. U to smo kraljevstvo kao vjernici i mi pozvani, prema njemu putujemo, njega već u sebi nosimo, ako živimo s Bogom. A za svoja lutanja i grijehe, za sav nered u našem životu molimo Božje smilovanje i oproštenje.

1. Kristovo Kraljevstvo je ovdje među nama i to upravo u onom neočekivanom : služiti
2. Koliko je to kraljevstvo vidljivo ovisi o našim životima a posebno djelima… 

Radost, a ne propast

Godina ide svome kraju i u prirodi i u kalendaru. Lišće je opalo, priroda se umirila, gotovo umrla, da bi na proljeće buknula novim životom. I naš život, i cijeli svemir, sve stvoreno, ide svome kraju. Na to nas podsjeća današnja pretposljednja nedjelja liturgijske godine. Podsjeća ne da nas zastraši, nego da nas opomene. Uostalom, Isus je uvijek pozivao da budno i odgovorno živimo, u razumijevanju i pomaganju drugoga pokraj sebe. Čak reče da će se upravo po tome mjeriti i uspješnost svakog ljudskog života, dakle – i našeg. Proći će jednom ovaj svijet omeđen vremenom i prostorom. Doći će dan prosudbe, ocjene našeg života, kako bi se očitovalo jesmo li vrijedni Božje ljubavi i njegova društva. Budemo li odgovorno živjeli i na taj se dan spremali, za nas dan Suda ne će biti dan straha, nego dan radosna susreta s nebeskim Ocem, s našim Spasiteljem i sa svim Božjim prijateljima, među kojima su – nadamo se – i naši pokojnici, naši najdraži. Ispitajmo se pred Gospodinom na početku ovoga Misnog slavlja i pokajmo se za grijehe i propuste, da bismo ga i ovaj put sreli, doživjeli njegovu zaštitu i njegovu radost.

1. Naš život jest ispit, s njime dolazimo pred Gospodina i polažemo račun….
2. Radovati se tom susretu može samo onaj koji živi po Bogu. Gdje se ja danas nalazim? 

Čiji je dar velik?

Kad slušamo Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, dolazimo u napast pomisliti: Baš im je dobro kazao, onim farizejima i pismoznancima! Kad je u pitanju kritika, nju rado prepuštamo drugima, mislimo da se to ne odnosi na nas. Na sebe rado primjenjujemo kad Isus govori riječi utjehe, sreće, blagoslova. Međutim, i jedno i drugo vrijedi za sve. U svakom se srcu može lako ugnijezditi prijetvornost, dvoličnost, želja da budemo nad drugima, da one siromašnije od sebe podcijenimo. A upravo su oni nerijetko u Božjim očima veći nego drugi. Nitko za Boga nije malen, svi su njegova ljubljena djeca. Presudno je ono što netko nosi u srcu i po čemu se u životu ravna, a ne ono što posjeduje. Što je u našem srcu, ispitajmo se na početku ovoga Misnoga slavlja, a za sve ono neuredno u njemu zamolimo Božje smilovanje i oproštenje.

1. Je li najveći onaj koji je najviše dao?
2. Mogu li činiti dobro a da to drugi ne znaju? 

Bližnji – mjera naše ljubavi prema Bogu

Nekoć smo u katekizmu učili kako smo na svijetu zato da Boga spoznamo, Njega ljubimo, Njemu služimo i tako u nebo dođemo. Spoznati Boga kao svoj izvor i temelj čežnja je filozofa, umnih ljudi, ali i svakoga čovjeka. A upoznati Boga kao osobu, kao Oca, prvi je korak da ga kao vjernici uzljubimo. To je kao i u ljudskoj ljubavi: tek kad nekoga upoznamo, možemo ga zavoljeti, uzljubiti. Tko s Bogom živi svoj život, ne će ni u vječnosti od Njega biti odvojen. A možemo li biti sigurni da Boga zaista ljubimo iznad svega, da to nisu samo naši osjećaji, naše misli, nego da je to stvarnost. Možemo. Nevidljivoga ljubimo ako ljubav i dobročinstva iskazujemo vidljivima, onima s kojima živimo; Boga ljubimo ljubeći bližnjega. Zato Isus reče da je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu jednako bitna, da je to „prva i glavna zapovijed“.

1. Je li Bog u mome životu na prvome mjestu…?
2. Pokazujući ljubav prema bližnjemu potvrđujemo i ljubav prema Bogu; i obratno… 

Vjera oči otvara

Sad tek vidim – znamo reći kad nam se otvori neka nova spoznaja, kad uočimo nešto što prije nismo primijetili. Vidjeti očito ne znači samo posjedovati vid, koji je veliki Božji dar, nego pravilno vidjeti stvari u svome životu, znati sve staviti na svoje mjesto. Evanđelje nam danas stavlja pred oči jednoga slijepca koji je dvostruko progledao: Isus mu je vratio očni vid, ali je on već prije ispravno „vidio“ tko je pred njim: Isus, sin Davidov, Mesija. Vidio je očima svoje vjere prije nego svojim tjelesnim očima. „Neke se stvari vide samo srcem“, reče Mali princ. Najznačajnije se stvari vide samo vjerom. Ima slijepaca koji dobro „vide“, ima ih sa zdravim očima, koji ne vide, jer to ne će. Slijepog Bartimeja vjera je spasila; vjera je spasila i ostatak Izraelov o kojemu govori prorok Jeremija. Vjera spašava i nas za vječni život, ali nam je ona svjetlo i putokaz na životnom putu. Molimo Gospodina da sve gledamo i vidimo u njegovu svjetlu. A zbog sljepoće našega srca, zbog naših grijeha i lutanja, zamolimo Božje smilovanje i oproštenje.

1. Kako gledamo i vidimo oko sebe, jedni druge…..
2. Jesam li kadar dopustiti Gospodinu da i mene ozdravi od moje sljepoće…. 

Kršćanstvo je služenje

Među ljudima je posvuda prisutna želja biti prvi: u športu, na Olimpijskim igrama, u istraživanju svemira, na izborima., kod formiranja nove vlade, biti na počasnom mjestu ispred drugih, biti ispred svoga susjeda, posvuda. I dvojica Isusovih apostola poželješe isto: sjediti na počasnim mjestima i biti ispred ostalih. Čak su s takvom željom otvoreno došli pred Isusa. A kad je Isus umirao, onda nisu bili tako blizu; mjesta s desne i s lijeve strane zauzela su dvojica razbojnika, a apostoli su stajali podalje. Prva mjesta U Božjem kraljevstvu ne dijele se na lijepe oči. Bog ih dijeli po pravdi i ljubavi. Daje im onima koji su slijedili njegova Sina i postali mu slični u životu i smrti. Onaj tko bi htio biti uz Isusa, mora biti spreman s Isusom piti kalež patnje i napuštenosti te samoga sebe žrtvovati za Boga i bližnjega. Sredstvo za uspjeh nije u položaju, vlasti, moći, nego u služenju. Patnja i služenje dvije su komponente bez kojih je nezamisliv ljudski, a osobito naš kršćanski način života.

1. Želja za prvim mjestom, nosi sa sobom veliku odgovornost i spremnost na služenje…
2. Biti učenik Isusov, na prvom mjestu imati hrabrosti služiti u poniznosti i sebedarju a ne u vladanju…

Opasno je biti bogat

Naš vjernički odnos prema Bogu mogu remetiti mnoge smetnje. Jedna je od njih nešto što bismo rado imali i čega se nerado odričemo. To je imetak, bogatstvo, sigurnost koju s njime osjećamo. Mnogi ljudi u tome vide najvišu vrijednost i smisao svoga života. Čak misle da se time sve može kupiti. A materijalna dobra mogu biti zaprjeka ostvarenju punog vjerničkog odnosa s Bogom. Ono najvrjednije ne može se kupiti, ono se daruje: ljubav, povjerenje, prijateljstvo. Ali to je jedino što ne može propasti, ni u vječnosti. To znati i po tome se ravnati, najveća je mudrost, dragocjenija od zlata i dragulja, bogatstva i prijestolja. Tu ne može biti kompromisa. Božja riječ je jasna i djelotvorna, jasno razlučuje, reže kao mač. Valja je prihvatiti i odlučno slijediti. A što je nama najznačajnije u životu? Živimo li mudro i razborito? Imamo li povjerenja u Božju riječ, u Božja obećanja? Za svoj krivi izbor, za svoje krive korake zamolimo Božje smilovanje i oproštenje.

1. U čemu je moja sigurnost u životu…
2. Koja zaprjeka je na putu mog potpunog odnosa s Bogom… 

U početku nije bilo tako

Danas se sve više čuje krilatica kako je brak zastarjela ustanova. Veoma je raširen bračni život bez braka i obaveza, propagiraju se različite veze koje s brakom nemaju ništa zajedničko. Brak je čovjekova potreba za ljubavlju, za sigurnošću, za partnerom kojega se voli i od kojega se biva voljen, s kojim se stvara obiteljsko ozračje, kako bi se mogao prenositi najveći dar, ljudski život i kako bi se mogli odgajati zdravi i čestiti ljudi. Nije brak samo danas u krizi. Rastave, točnije otpuštanje žena bilo je poznato i u Isusovo vrijeme. Farizeji htjedoše da to Isus odobri, i to uglavnom na štetu žene. A on još jednom potvrdi ono što je bilo na početku u Božjemu planu: čovjek je imao sve, ali je sretan bio tek onda kada je našao nekoga slična sebi, partnera, osobu koju je u stanju voljeti. A za to vrijedi nešto pretrpjeti i žrtvovati. Onaj koji voli to dobro razumije. Zato Isus to iznova potvrđuje. A mi se sada na početku Sv. Mise ispitajmo i pokajmo za svoje grijehe, i nedostatak ljubavi prema Bogu i čovjeku, osobito u obiteljima: prema svome ženidbenom drugu i djeci, a djeca prema roditeljima.

1. Kakav je tvoj brak i odnosi unutar tvoje obitelji…
2. Biti kao dijete, znači moći ući u kraljevstvo Božje, dijete kao primjer iskrenosti, otvorenosti prema Bogu...

Kršćanin je tolerantan čovjek

Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog – stoji u jednoj crkvenoj pjesmi. Ako je to točno, a vjerujemo da jest, onda je Bog svuda gdje ljudi jedan drugome pomažu, zauzimaju se jedan za drugoga, gdje jedan nosi breme drugoga, kako bi to rekao apostol Pavao (usp. Gal 6,2). On je u kolibama siromaha i u palačama bogatih, u crkvi i na ulici, kod vjernika i onih koji to – bez svoje krivnje – nisu. Gdje Božji Duh djeluje, uzmiče zlo, razbija se uskogrudnost, uklanja se zavist, pobjeđuje dobro. Tu će se čovjek znati oduprijeti zlu radikalno, odričući se svega što ga na zlo navodi, pa ma kako mu to drago bilo, kao vlastito oko ili ruka. A bogatstvo koje netko može posjedovati ne smije ga zarobiti; ono može biti lijepo sredstvo mnogih dobročinstava, drugomu na pomoć, sebi na spasenje. Neka nas i kod ove Euharistije nadahne i potakne taj Duh Božji. Otvorimo mu svoja srca i uklonimo iz njega svaku sebičnost, uskogrudnost i zavist. Za te i druge svoje mane, pokajmo se pred Gospodinom.

1. Jesam li kao vjernik tolerantan prema različitima i drugačijima….
2. Koliko sam radikalan prema sebi u odnosu na Božju riječ, jesam li spreman odreći se „svoje ruke, noge ili oka“ kako bi bio Kristov…. 

Gospodariti ili služiti

Kršćani su, kao i pjesnici, „čuđenje u svijetu“. Oni žive nekim drugim, svojim životom. Ravnaju se po svojim mjerilima. Doduše, ne svojim, nego Božjim, Isusovim. A ona su posve drugačija od mjerila koja vladaju u ovome svijetu. Zato ih je teško dokučiti i razumjeti. Zato će dosljedni vjernici nerijetko biti i progonjeni od svoje okoline; morat će za to i trpjeti, bez ikakve svoje krivnje, jer su izazov drugima koji se ne žele mijenjati. Oni samo ne smiju dopustiti da sukobi i trpljenje proizlaze iz njihove ljubomore, zavisti i nezdravih ambicija, nego će nastojati svoju nutrinu držati u redu. Kad je čovjek sa sobom načistu, onda mu je svejedno je li prvi ili posljednji, jer u jednom i drugom slučaju shvaća sve kao službu, kao služenje Bogu i čovjeku. Tako je Isus činio, na to je i kršćane pozvao. A jer nismo uvijek bili takvi, jer smo se često ravnali po mjerilima svijeta, pokajmo se pred Gospodinom.

1. Svjedočim li kao kršćanin Isusovo mjerilo života ili pod svaku cijenu želim biti prvi…
2. Bog nam svima nije dao jednake sposobnosti, neka svatko po povjerenoj službi koju obnaša, uistinu bude kadar služiti Bogu i čovjeku svojim životom, odgovornošću i uzornim življenjem… 

Božja logika uključuje križ

Što vi mislite, tko sam ja? – pita Isus svoje učenike u današnjem evanđelju. U ime svih odgovorio je Petar, a svi su tu ispovijest kasnije potvrdili živeći i umirući za Isusa. To je pitanje koje si svaki kršćanin mora postaviti i na njega svjesno odgovoriti, točnije odgovarati cijelim svojim životom. Apostol Jakov nas opominje da vjeru valja ne samo ustima ispovijedati, nego i djelima pokazivati. Nije Petar bio velik onda kad se riječima zaklinjao da će život dati za Isusa, nego onda kada je za Isusa živio i umirao. Isus koji je Božji Pomazanik morat će teško trpjeti, ali će svoj život svjesno darovati za spas svijeta. U tome ga nitko nije mogao spriječiti. Kad je Petar to dobronamjerno pokušao, dobio je težak ukor. Uzmimo i mi križ svojih životnih obaveza i idimo hrabro za Isusom. Budemo li svoj život nesebično živjeli darujući se drugima. On će nam dati snage za to. Tako ćemo sačuvati svoj život za vječnost darujući ga u vremenu. A sada se pokajmo za grijehe i slabosti.

1. Kako odgovaram svojim životom, tko je za mene Isus Krist?
2. Prihvaćam li svoje križeve ili radije bježim od svojih obaveza i križeva, pronalazeći ispriku i nudeći se da rješavam tuđe križeve…

Marginalizirani ljudi su zrcalo naše humanosti

Veliki je Božji dar moći govoriti i čuti. To su načini čovjekove komunikacije s drugim ljudima. Koliko je teško onima koji su za to prikraćeni pokazuje i današnja zgoda iz evanđelja. Isusu dovode čovjeka koji je gluh i nijem, ne čuje i ne može govoriti kako treba. Često doživljava neugodnosti. A prorok Izaija već je davno najavio dolazak Boga koji žuri da spasi svoj narod. Znakovi toga Božjeg dolaska bit će da će slijepci moći vidjeti, gluhi čuti, hromi hodati, a nijemi govoriti. U Isusu se dogodio taj Božji dolazak i on liječi bolesnog čovjeka, daje mu sluh i sposobnost govora, što oduševljava Isusove pratioce. Zato razglašavaju to Isusovo čudo i radosnu vijest da Bog djeluje u svome narodu. Bog nam daje dar govora da se s ljudima sporazumijevamo, da slavimo Njega, svoga Stvoritelja. Daje nam dar sluha da možemo čuti čovjeka pokraj sebe, ali i Božju riječ. Ispitujemo se, kako se služimo tim Božjim darovima: što mi govorimo i kako slušamo. Za sve zloporabe tih Božjih darova kao što su psovke, svađe, ružni govori, laži, klevete i ogovaranja, te neposlušnost Božjoj riječi i izbjegavanje da drugoga čujemo u njegovoj potrebi, pokajmo se pred Bogom.

1. Koliko sam zahvalan na Božjim darovima govora i sluha….
2. Oče, otvori nam oči srca i duše, probudi nas iz našeg mrtvila i pospanosti, pošalji nas onima koji nas trebaju i čekaju.. 

Vršitelji, a ne samo slušatelji riječi

U našem crkvenom životu ima mnoštvo lijepih vjerskih običaja koji su nam dragi i koji nas oduševljavaju: procesije, hodočašća, crkveni godovi, slavlja sv. krizme itd. Oni mogu doprinijeti našoj vjeri i osvježiti je. Ali oni su nevrijedna ljuska ako se držimo samo starih običaja jer je „tako uvijek bilo“, a zaboravimo ono što je pred Bogom zaista bitno. Onda to gubi svoj pravi sadržaj i postaju jedna vrsta vjerskog folklora. Današnja su nam misna čitanja snažan poziv i poticaj da slušamo Božji nauk i slijedimo njegove zapovijedi kako nam se ne bi dogodilo da jedno slušamo i vjerujemo, a drugo radimo. Kod onoga što nam je sveto trebamo biti dušom i tijelom, ne stati na pola puta. Inače bi i nas mogla pogoditi Božja riječ rečena po proroku Izaiji: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene!“ Otvorimo sada svoja srca Gospodinu i njegovoj riječi, a uklonimo iz njega svaki grijeh iskrenim pokajanjem i tako se pripravimo za sveto Misno slavlje.

1. Držim li se još uvijek samo tradicije i vanjskog okvira ili……
2. Jesam li kadar i spreman čistiti svoju nutrinu i srce kako bi i moj život zasjao… 

Čudesa – znak da je Bog među nama

Gladan čovjek ima samo jednu želju – nasititi se. To je elementarna čovjekova potreba. Božji ljudi to razumiju: i prorok Elizej iz prvog današnjeg čitanja, i Isus u evanđelju. Razumije to i Kristova Crkva u misijama: tamo se misionari brinu ponajprije da pomognu utažiti glad siromašnih, a tek onda im navješćuju Božju riječ. Točnije, već ta briga i pomoć prvi i je i najočitiji vid navješćivanja Radosne vijesti o spasenju. Isus se ne razbacuje svojim čudesima, ali kad je čovjek u ovom slučaju mnoštvo gladnih ljudi – u pitanju, onda će posegnuti i za čudesnom snagom, ali tek nakon što su iscrpljena „prirodna sredstva“. I za svoje čudo koristi već postojećih pet kruhova i dvije ribice. Time i nas potiče na aktivnost i solidarnost. No, Isus nam ostavlja čudesni kruh Euharistije koji će umnožavati kod svakog Misnog slavlja i biti hrana svima. Upravo započinjemo to slavlje pa se pripravimo ispitom savjesti i pokajanjem.

1. Čega su danas ljudi gladni i čega su potrebni….
2. Koliko sam svjestan Euharistijskog kruha, kako ga primam, i oblikuje li on moj život ili sam još na površini… 

Jao lošim predvodnicima!

Vrijeme je godišnjih odmora. I Isus šalje svoje učenike na mali predah nakon što su ga izvijestili o svemu onomu što su u njegovo ime činili i naučavali. Oni su već steli prva pastoralna iskustva. A narod je grnuo za Isusom, pa nikada nisu imali mira, ni Isus ni apostoli. Isus zna da za dobar rad treba i dobar odmor. Moralo bi to biti mjerilo i za nas. Odmor je potreban ponajprije radniku koji obavlja teške fizičke poslove, iako danas strojevi mnogo pomažu. Ali on je potreban i svakomu onomu koji savjesno obavlja svoje poslove u užurbanom ritmu suvremenoga života. Potrebno je i svećeniku. Mi smo si natovarili mnoštvo poslova pa se tužimo kako nemamo vremena odmoriti se. Mnogima tako strada i zdravlje. Odmor nije izgubljeno vrijeme, nije „pauza od Boga“; on je tjelesno i duhovno osvježenje i prikupljanje snaga za budući rad. A ako uspijemo naći malo mira, približit ćemo se Bogu i možda izbjeći nepotrebna trčanja i žurbu. Osvrnimo se na odmoru i na svoj protekli život i rad i uskladimo ga s Božjim planom. A za grijehe i propuste molimo od Boga oproštenje.

1. Tko se ne zna odmoriti, ne zna ni raditi…
2. Isus šalje učenike da se odmore kako bi mogli nastaviti svoj rad. Odmor potreban svakome… 

Upute Božjim glasnicima

U ovo ljetno vrijeme kada se u našoj Crkvi nakon svećeničkih ređenja slave Mlade mise novih svećenika, misna nam čitanja danas stavljaju na razmišljanje temu poziva i poslanja koje Bog daje. Isus u evanđelju šalje apostole i daje im svoje upute, starozavjetno čitanje govori o pozivu proroka Amosa, a Pavao u poslanici Efežanima zahvaljuje Bogu koji nas je izabrao u svome Sinu Isusu još „prije postanka svijeta“. Ali svi smo pozvani, ne samo svećenici, nego i svi kršćani. To je poziv, „ da budemo sveti i bez mane pred njim“, a sve se to ima dogoditi na hvalu slave Božje, veli sv. Pavao. Doista, divan poziv i divan Božji dar. Danas svojom molitvom želimo pratiti posebno naše ovogodišnje mladomisnike, glasnike vjere i misionare, koji se odazivaju Božjemu pozivu. Molimo Boga neka zove i molimo da se ljudi odazivaju. A mi se ispitajmo kako smo odgovorili na svoj kršćanski poziv.

1. Kako odgovaramo na Božji poziv u svojim obiteljima..
2. Koliko molimo za svoje svećenike… 

Ispit vjernosti i slobode

Bez čovjekove vjere ni Bog ne čini čuda
Bog nas je i danas okupio na izvoru radosti, milosti i života. Potrebni su nam: Božja Riječ i Kruh spasenja. Živimo u vremenu i na prostorima u kojima mnogi, pa čak i kršćani, često nemaju dovoljno vremena za Boga, niti mu u svom životu ostavljaju prostora. Ništa čudno, jer i u Isusovo vrijeme, u mjestu i zemlji u kojoj je stasao i odrastao, u kojima je naučavao i djelovao, stanje je bilo slično našemu: “I čudio se njihovoj nevjeri.“

1. Živim li i ja danas svoj život bez Boga…..
2. Što bih danas maknuo Bogu s puta moga srca, da ga iskreno susretnem…. 

Vjera i zdravlje

Tema patnje ili trpljenja, bolesti, smrti, solidarnosti, pa i samog života, ne pripada isključivo i specifično kršćanskoj ili religioznoj sferi, ona ima univerzalno značenje, ona je problem i pitanje cjelokupnog čovječanstva. Kako mi, kao vjernici i kao Crkva, gledamo na te stvarnosti? Najprije u teoriji, u poimanju i tumačenju, a potom i u svakodnevnoj praksi? Možemo li u našem vremenu i svijetu ponuditi prihvatljive odgovore, koji izrastaju iz naše vjere, iz višestoljetnog iskustva naše Crkve, dapače – iz same Božje riječi, iz euharistijskog slavlja na koje smo se okupili?

1. Kroz bolest, trpljenje, patnju i umiranje odgovore dobivamo u Isusu Kristu
2. Bog ne želi naše smrti; On želi život. Krist je to pokazao i svojim Uskrsnućem, pobijedivši smrt i donijevši čovjeku život. Vjeruješ li u to, čovječe? 

Kad bi se Isus danas pojavio

Voda i vjetar su prirodne sile kojih se ljudi oduvijek boje. A kad se njihova moć poveže, onda mogu donijeti smrt i uništenje. Mornari dobro znaju što su to morske oluje; svi znamo snagu pijavica, tajfuna i tornada. Tu je čovjek uz svu svoju tehniku nemoćan. Snagu prirode ne može slomiti čovjek, ali može njezin Stvoritelj. Kod zatišja oluje, o čemu govori današnje Evanđelje, Isus se pokazuje kao gospodar prirode. Apostoli još uvijek uče, panično su prestrašeni, iako je Isus s njima. Još im je učiti i rati u vjeri. A nije to zapisano samo zbog njih, nego i zbog svakoga od nas. I nama je rasti u vjeri i shvaćati da se Bog brine za čovjeka u svakoj njegovoj nevolji. Kada i na nas navale oluje života, patnje i nerazumijevanja, napuštenost i bolest, sjetimo se Boga i njegove moći, i molimo da nas sretno provede kroz sve i jednog dana uvede u vječnu luku mira i radosti.

1. Lađa moga života, zna biti udarana valovima životnih poteškoća na koga se oslanjam…
2. Bog je gospodar svijeta, imam li dovoljno pouzdanja i vjere sve staviti u njegove ruke… 

Vjera raste postupno

Isus je kraljevstvo nebesko često uspoređivao s različitim sjemenjem koje se posije u zemlju. I danas ga slušamo o tome. Bog djeluje u sitnim, malim stvarima. On ne trpi oholosti, umišljenosti, lažnih veličina. Njega ne impresionira snaga cedrova libanonskih, kako reče prorok Ezekiel, već ono što je maleno, skromno i što izgleda gotovo već suho; tome Bog daje svoju snagu i obnavlja ga. Oni koji računaju s Bogom i njegovom snagom, a spremni su dati i svoj obol, koji pravedno i ispravno žive, bit će snažni kao cedar libanonski. Molimo Boga da zrno vjere trajno raste u nama, u našim roditeljima, djeci, narodu i cijelom svijetu. Sjeme se posije i ono polako raste, grijano suncem i natapano kišom, i to tako da sam sijač ne zna kako se to događa, ali vidi da se događa: raste stabljika, stvara se klas i tek na kraju „puno zrnja na klasu“. To čak više i ne ovisi o njemu, iako je on na početku obradio zemlju i posijao; snaga je u samome zrnu, kamo ju je stavio Bog.

1. Gdje je moja vjera i kako se trudim oko nje?
2. Ustrajnost, malenost i poniznost vode me do plodova vjere….

Ispit vjernosti i slobode

Mi, hramovi Duha Svetoga, nalazimo se u Božjem hramu u kojem se Njegova obitelj nedjeljom, svetkovinom i blagdanom, pa i običnim danom, okuplja na slavlje euharistije. Pred nama je oltar, stol neba pripravljen za nas koji živimo na zemlji. Riječ Božja i Kruh života ponuda su neba svima koji traže okrepu od zemaljskih briga, problema, lutanja i tjeskoba. U Božjoj blizini mnogi su tražili i našli putokaz i svjetlo za svoj život i djelovanje. Zašto ne bismo i mi, ovdje i danas?

1. Koliko mi je važna svakodnevna, nedjeljna euharistija?
2. Crpim li iz dara s neba snagu za svoj svakodnevni život? 

Trojedini Bog – specifikum kršćanske vjere

Jedna od glavnih ili temeljnih istina katoličke vjere glasi: “Samo je jedan Bog, a tri su Božanske osobe – Otac, Sin i Duh Sveti.“ Ova sveta misa, u kojoj slavimo objavljeno otajstvo Boga – trostruke Ljubavi – prigoda je Presvetom Trojstvu zahvaliti riječima ulazne pjesme u današnju svetkovinu: „Blagoslovljen budi Bog Otac i Jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano:“ Bog nam se objavio kao ljubav. Ljubav je jedna, a ima mnogo lica, mnogo načina kako se očituje i pokazuje. Sveto nas pismo potiče da tražimo Božje lice. A tražiti Božje lice znači držati Božje zapovijedi, hoditi njegovim putom, truditi se da mu budemo bliski. A i sam je Isus na oproštaju od svojih učenika zatražio upravo to: da pođu po cijelom svijetu, učine njegovim učenicima sve narode, krste ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i uče držati, „sve što sam vam zapovjedio“.

1. Jesmo li upoznali Božje lice u svome životu?
2. Koliko smo svojim životom odraz ljubavi Presvetog Trojstva ili smo još daleko… 

Duh Sveti obnavlja i ujedinjuje Crkvu i svijet

Prošao je svibanj s obiljem kiše, proljeće polako prolazi i prelazi u ljeto. Nešto slično događa se i u području naše vjere, kako to doživljavamo tijekom liturgijske godine. Isusovi učenici opraštaju se s tugom od Isusa kojega više neće imati u svojoj sredini kao do sada. On je završio svoje poslanje i odlazi k Ocu. Za apostole dolazi vrijeme preuzimanja vlastite odgovornosti za Crkvu i poslanje koje su od Isusa dobili. Ali, Isus ih ne ostavlja same; šalje im Duha Svetoga koji će uvijek i svuda moći biti s njima. On će ih jačati, nadahnjivati i posvećivati. To je Duh ljubavi između Oca i Sina, ali i ljubavi između njih samih i svih članova Kristove Crkve. Po njemu će svijet prepoznati da je Isus i dalje nazočan i djelotvoran u svojoj Crkvi. Taj Duh Božje ljubavi darovan je svima nama. Mi koji smo ga primili u sakramentu Potvrde sjetimo se toga, zahvalimo mu i zamolimo da i po nama djeluje u svijetu. On daje život, poklanja mir i donosi radost. I po nama on želi obnavljati svijet dajući mu prave vrjednote ljubavi, solidarnosti, razumijevanja. Dopustimo mu da nas ispuni i oduševi za tu zadaću.

1. Jesmo li spremni kao zreli kršćani preuzeti odgovornost za svijet u kojem živimo?
2. Plodovi Duha jesu mir i radost, imamo li ih ili smo još začahureni u svojoj sebičnosti...

Jesmo li povjerovali Božjoj ljubavi?

„Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstva njegova!“ (Ps 103, 2), potiče nas pripjevni psalam današnjega bogoslužja na zahvalnost Bogu. Toliko je razloga naše zahvalnosti, toliki su Božji darovi koje smo primili. Najveći je dar što nam je dao svoga Duha, kako napisa Ivan u svojoj prvoj poslanici. U tome duhu ljubavi, zajedništva i jedinstva želimo danas slaviti Euharistiju. Na propovijedanje apostola, ispunjenih Duhom Božjim, mnogi su povjerovali, od članova prve Crkve do nas danas, i bit će tako do konca svijeta. Sve nas povezuje Božja ljubav kojoj smo povjerovali, povezuje nas međusobno zajedništvo vjere. A ipak, i nakon svih tih darova nismo uvijek ostali vjerni i dosljedni; došlo je do podjela među kršćanima. Danas je podijeljenost Crkve činjenica koja sablažnjava svijet, iako je Isus molio da svi njegovi sljedbenici ostanu jedinstveni kao što je on povezan sa svojim nebeskim Ocem. Dok zahvaljujemo za Božje darove, ne možemo se ne pokajati što smo se suprotstavili Isusovoj želji i molitvi, što smo se zbog svojih slabosti podijelili, što i svojim grijesima unosimo razdor u svoje obitelji, u kršćansku zajednicu, u svijet. Pokajmo se zbog toga i molimo zajedno s Isusom za novo zajedništvo u ljubavi Očevoj.

1. Koliko sam zahvalan Bogu na svemu što sam primio…
2. Molim li za jedinstvo kršćana … 

U kakvoga Boga vjeruju kršćani

Ako netko kao dijete nauči ispravno čitati, lijepo pisati, dobro računati, svirati, to mu ostaje za cijeli život. Ako u djetinjstvu nauči ispravno kršćanski živjeti, to je samo prvi korak, ali to još ne znači da će takvim ostati cijeloga života. O tome najbolje svjedoči primjer prvopričesnika ili krizmanika koji znaju pokazivati puno revnosti u djetinjstvu, dobro se pripremiti za Prvu pričest i Krizmu, a kad to prođe, kao da kršćanski život nestane iz njih. I mnogi nekoć revni kršćani znaju ohladiti se, umoriti se, odlutati. Kao da je lakše postati nego ostati kršćaninom. A kršćanin bi trebao u svojoj vjeri rasti i napredovati, sazrijevati. Toga je Crkva duboko svjesna. Zato u današnjoj zbornoj molitvi molimo upravo to – da ne oslabi naš vjernički zanos i naša uskrsna radost koju liturgijski doživljavamo punih pedeset dana, te da ta naša vjera i spomen na Krista uskrsloga bude vidljiv i „djelatan u našem životu i radu“. Ono što vjerujemo, što nas uzdiže i raduje, želimo sačuvati u sebi, želimo i drugima svjedočiti svojim životom. Neka to bude naša trajna životna snaga. Ako smo malaksali, molimo Božju snagu, ako smo pali, molimo Boga da nas pridigne, ako smo sagriješili, molimo ga da nam oprosti.

1. Kako svjedočim svoju vjeru u svojoj obitelji?
2. Kako odgajam svoju djecu i kako ih učim, biti ću odgovoran za njih… 

Biti nakalemljen znači živjeti

Suvremeni čovjek jako inzistira na svojoj slobodi. Ne želi se ni za što vezati. Svako povezivanje shvaća kao ograničavanje vlastite slobode i prava te osjeća ga kao teret i okove kojima je sapet. Ali, kad netko kaže da je rijeka vezana za svoj izvor kako bi mogla teći, onda je to svakomu posve normalno. Nije to nikakvo ograničenje, nego uvjet da uopće može biti rijeka. Isto tako govori Isus u današnjem evanđelju o svojoj povezanosti s nama koji smo njegovi sljedbenici i o našoj povezanosti s njime u slici trsa i loze. Nije moguće biti i ostati kršćanin, a da se trajno ne pročišćavamo. Kad bi vinograd samo jednu godinu ostavili bez obrade i obrezivanja, zadivljao bi i postao vinjaga. Kršćanin se toga ne mora bojati. Ako bez Isusa ne možemo ništa učiniti, onda je istina i to da s njime možemo sve, jer ne činimo to samo svojom nego i njegovom snagom. Ne bojmo se kad nas Bog pročišćava da dobar rod donosimo. Obnovimo svoju povezanost s Isusom i međusobno i ovim Euharistijskim slavljem, a iskrenim kajanjem otklonimo ono što nas dijeli, naše grijehe.

1. Koliko sam povezan u svome životu istinski sa Kristom?
2. Bez povezanosti s Njime nema niti plodova u životu… biti kadar dopustiti da ti Gospodin nešto uzme kako bih ti mogao dati ...

Bog – pastir svoga naroda

Nedjelja je Dobroga pastira i svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Da bi se odazvali Božjemu pozivu, nije potrebno da već sada budemo savršeni, Isus bira one koji su voljni i spremni biti njegovi suradnici, propovijedati Božju riječ, dijeliti svete sakramente i slaviti sveta otajstva. To su osnovni zadatci svećenikovi. Osim svećeničkog, , osobit je i poziv na posvećeni život kojim su pozvani živjeti redovnici, redovnice i članovi svjetovnih instituta. Svi oni imaju svoje mjesto u životu Crkve. Tako u svakom naraštaju Krist poziva neke ljude koji se posebno posvećuju brizi za braću i sestre u najraznovrsnijim potrebama. Današnja nedjelja Doboga pastira lijepa je prigoda da Isusa, Dobroga pastira cijele Crkve i svijeta, molimo za nova duhovna zvanja, za sjemeništarce i bogoslove, za muške i ženske redovničke kandidate, da ih Bog pozove i da se oni spremno odazovu. Ne zaboravimo ni onih koji su se već odazvali i rade u vinogradu Gospodnjem da se ne umore i ne posustanu, nego da nošeni snagom svoje i naše vjere te ojačani snagom milosti Božje do kraja izvrše svoje poslanje. A svi smo pozvani biti kršćani.

1. Živimo li u vjernosti svome pozivu?
2. Radimo li, živimo li, trpimo li skupa s onima koje nam je Božja providnost u svojoj brizi, zauzetosti i ljubavi prema čovjeku nekoć povjerila?

Pobjeda dolazi od Boga

Nakon sprovoda često čujemo ove riječi: „Život ide dalje!“ Slično su valjda pomislili i Isusovi suvremenici, prijatelji i neprijatelji, nakon što je Isus položen u grob. Jednima je to bila velika žalost, drugima olakšanje. I život je tekao dalje, ali drugačije nego je itko zamišljao. Za apostole je to bilo drugačije nego su oni zamišljali dok su još živjeli s Isusom, kad su očekivali dolazak Božjega kraljevstva u kojemu će oni igrati glavne uloge, ali i drugačije od onoga razočaranja kada se u njima nakon Isusove smrti sve slomilo. Trebalo im je vremena da sve shvate, da sve sjedne na svoje mjesto. Isus im se strpljivo ukazuje i tumači da se sve dogodilo po Božjemu planu, po Božjoj riječi zapisanoj u Pismima. Tako je u apostolima rasla vjera u Isusa uskrsnuloga od koje će ubuduće živjeti, za koju će uložiti cijeli svoj život. Njihovo mukotrpno sazrijevanje u vjeri i nama pomaže u vjeri rasti i zreti. Neka Gospodin i nama pošalje svoga Duha kao i apostolima, i neka nas njegova snaga vodi na životnom putu. I današnja nedjelja nudi nam, u svojoj svježini i raskoši, obilat obrok Riječi i Kruha za naše uho, naše srce i našu dušu: Govor Prvaka apostolskoga, Ivanovo razmišljanje o grijehu koji nas sputava i zarobljava, Isusov dolazak među učenike. I Petar, i Ivan, a ponajviše naš Gospodin Isus, nekoć govorahu drugima, a danas govore nama ovdje okupljenima. Još uvijek smo u uskrsnom vremenu, svojom molitvom, šutnjom i pjesmom ražarimo još jedanput plamičak naše vjere, primljene na dan krštenja i posinovljenja.

1. Kristovo uskrsnuće ne ostavlja nikoga ravnodušnim, a što je s tobom…
2. Gospodine, pomozi i nama danas, smrt svojih dragih gledati u svjetlu Tvoga uskrsnuća… 

Rizik u kojeg se isplati upustiti

Kršćanska zajednica se, nakon Uskrsa, Kristovom prisutnošću i brigom te snagom Duha Svetoga, počela okupljati oko Isusovih učenika. Temelji ili stupovi na kojima počivaju život i rast mlade kršćanske zajednice su: lomljenje kruha, molitva, radostan i snažan navještaj, povezanost i zajedništvo baze s vrhom, materijalna dobra u službi onih koji oskudijevaju. „Vjerujem u ono što vidim“, fraza je koju možemo nerijetko čuti. Sve bismo htjeli vidjeti, provjeriti, ispitati. Skloni smo pridavati svojim očima vrhunski značaj. A tko kaže da nas naše oči ne mogu prevariti, da ne možemo nešto i predvidjeti ili krivo vidjeti? Dapače, cijeli je niz stvarnosti koje očima ili nekim drugim osjetilom ne možemo vidjeti niti provjeriti. Zato nam pomažu različiti aparati kojima mjerimo određene stvarnosti. I jedan od apostola, Toma, htjede svojim očima provjeriti da je Isus uskrsnuo, da je živ. Nije povjerovao svjedočenju svojih prijatelja. Previše je razočaranja bio doživio. Kad je očima vidio Isusa živog, rukom opipao njegove rane, otvorile su se oči njegove duše te ga je priznao svojim Bogom i Gospodinom. Mi vjerujemo svjedočenju apostola, vjerujemo Crkvi. Ugledajmo se u zajednicu prve Crkve koja je bila „jedno srce i jedna duša“.

1. Gospodine, kolika je moja vjera u svakodnevnom životu?
2. Vjerujem li samo dok je dobro, a kada je teško…  

Bez Uskrsa svijet je u tami

Blagdan Uskrsa sa svojom nevjerojatnom porukom o pobjedi života provocira i dijeli duhove. Jedni oduševljeno vjeruju u uskrsnuće i raduju se zbog toga, drugi to odbijaju kao naivno i neuvjerljivo. Ali nije to ništa novo. Mnogi naši suvremenici jedva da postupaju drugačije. A mi vjernici, kršćani, danas radosno slavimo upravo to: Isusovo uskrsnuće, njegovu pobjedu nad zlom i Zlim, nad grijehom, nad našom ljudskom nedostatnošću, nad samom smrću. Tu radost želimo doživjeti, od nje želimo živjeti i drugima je donositi. Veliki smo Božji dar primili, podijelimo ga sa svim ljudima dobre volje. A sada se najprije u srcima skrušimo i zahvalimo Bogu što nam krivnju oprašta, onu krivnju zbog koje je Isus pošao na križ i u smrt. No, nije mu to bila posljednja postaja, nego je to počasno mjesto uz nebeskoga Oca. Neka i nama Bog oprosti i dadne mjesto uza se.

1. Jesam li doživio Uskrs u srcu i životu, ili je još samo na tradiciji i na površini…?
2. Iz dana u dan postajati bolji, znači živjeti Uskrs…

Muka u službi proslave

Današnjom svetom nedjeljom ulazimo u Veliki, sveti tjedan. On je, u pravom i doslovnom smislu riječi, srce naše vjere i bogoštovlja. To su dani koji nas, na osobit i jedinstven način, upućuju i uključuju u Isusovu muku i smrt. Zbog svega onoga što se u tim danima zbilo, a na neizreciv način Njegov križni put postao je za sve nas, koji se smatramo Njegovima, „put spasenja“, jer svi naši ljudski putovi vode nas i dovode do Križnog puta naizgled poniženog i poraženog Spasitelja svijeta. Vode nas do Krista koji nije tumačio, pojašnjavao ili opisivao križ, nego ga je prigrlio i nosio, do kraja. Slušali smo zapis Muke Isusa Krista po Marku. To je najstariji zapis Isusova razapinjanja i smrti, prema tumačenju upućenih, u kojem valja promatrati i djelo sv. Petra, čiji je Marko bio učenik. Najstarije evanđelje opisuje Isusovu muku i smrt kao ispunjenje Pisma, pa stoga koristi mnoge izvore da to i opravda ili dokaže. Vratimo se, ipak, nakratko događajima koji se odvijaju kao na filmskoj vrpci: zavjera protiv Isusa i pomazanje u Betaniji, Judina izdaja, Posljednja večera, smrtna borba u Getsemaniju, uhićenje Isusa, Njegovo pojavljivanje pred Velikim vijećem, Petrova zataja, Isus pred Pilatom, Baraba, Isusa izruguju, Njegov križni put i razapinjanje, drama na Kalvariji, Isusova smrt i ukop. U potpunoj spoznaji i pri punoj svijesti, što Mu se sprema i što Ga očekuje, Isus upriličuje Posljednju večeru i ustanovljuje znak i dar Novog Saveza: dariva svoje Tijelo i svoju Krv, kako bi od tada svi – koji u Njega vjeruju – s Njim imali trajno zajedništvo u Euharistiji. Križ postaje mjerilo svake ljubavi i svake žrtve. Sveti Franjo Saleški Golgotu naziva „brdom ljubljenih“. Učvrstimo svoju vjeru riječima satnika: „A kad satnik koji stajaše Njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče – zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“
(Mk 15, 39).
I ne zaboravimo: ugodni, lagani i ravni putovi najčešće nisu Božji putovi.

1. Jesam li spreman ići za Isusom….
2. Ići za Njim, znači prihvatiti svoj križni put, kako bi s Kristom ustali na novi život… 

Zrno umire za novi život

Željeli bismo vidjeti Isusa. Tako rekoše u današnjem evanđelju neki Grci koji su za njega čuli. Dvojica učenika ih dovede do njega. To je u vrijeme Isusova zemaljskoga života bila lako ispunjiva želja. No, i današnji čovjek bi rado vidio Isusa, čuo ga i susreo. Toliki su koji ga svjesno ili nesvjesno traže. Ono što su učinili apostoli Filip i Andrija, naime doveli te ljude k Isusu, danas je zadatak svakog kršćanina. A čine li to? Činimo li to mi: vi i ja? Svojim životom, svojim postupcima mi pokazujemo Isusa svijetu ako živimo po Isusovu primjeru vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Ne činimo li to, onda ga sakrivamo od svijeta. Ispitajmo se prije nego počnemo slavlje ove Euharistije: jesmo li svojim životom privodili ljude k Isusu? Ako nismo, pokajmo se pred njim.

1. Jesam li doista susreo Isusa u svom životu?
2. Doprinosim li svojim djelima otkrivanje Isusovog lica ili skrivanje, drugim ljudima… 

Treba li nam nit prema gore

Nije malen broj ljudi, ne samo u siromašnim, nego i u bogatim zemljama, koji nisu zadovoljni, štoviše, koji su nesretni u svom životu. A po svemu izgleda da to ne bi trebali biti. Najčešće su to upravo oni koji imaju sve što im je potrebno za normalan život. Ipak, oni traže više, traže nešto, točnije Nekoga tko bi im dao smisao i ispunjenje. A to je Bog. Ali, nerijetko baš oni od Boga i bježe da bi uredili život po svojim prohtjevima ne obazirući se na njegove zapovijedi koje su im ponekad smetnja. Ne prepoznajemo li tu ponekad i sami sebe? Ako isključimo Boga iz svog života, ostajemo prazni. Tu prazninu ne može ništa ispuniti: ni standard, ni ugled, ni položaj. Ne bi li bilo na mjestu potražiti put natrag svome Bogu i njegovu putu? Možda nas pri tome smeta naša grješnost koje se plašimo pred Bogom, naša opterećena savjest. A upravo zato da bi nas od toga, od krivnje i grijeha oslobodio, došao je Isus na ovaj svijet, trpio je i umro za nas. Nije nas došao osuditi. S tim pouzdanjem priznajmo svoje grijehe i propuste.

1. Jesam li ja zadovoljan sa svojim životom….
2. Bog kao sigurnost da i u ovom privremenom životu možemo biti ljudi…  

Nema kompromisa s čašću Božjom

Mi, ljudi i kršćani, često imamo nepotpune, nejasne i krive spoznaje i pojmove o Bogu, Isusu Kristu, životu, spasenju, Božjim zapovijedima, molitvi i onostranosti ili vječnosti. Današnja, Treća korizmena nedjelja, svojim sadržajem i svojom porukom trebala bi nam dozvati u svijest i usaditi u srce: da je Isus Krist novi Hram Božje prisutnosti i djelotvorne zauzetosti za čovjeka; da je On, koji je zemljom prošao čineći dobro, umro na križu, raspet među zločincima; i da ne traži od nas ono što prije toga sam nije živio i svjedočio: ljubav do posljednjeg daha.

1. Deset zapovijedi Božjih, ne kao teret i opterećenje, već kao olakšanje i radost za čovjeka
2. Imam li s Bogom iskreni odnos ili je još uvijek prisutan „trgovački odnos“, dam da daš… 

Vjera je povjerenje

Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ovo Pavlovo pitanje iz današnjeg odlomka poslanice Rimljanima već nam je i odgovor na naše svakodnevne poteškoće, strahove i kušnje. Može se svjetska politika okretati na ovu ili onu stranu, mogu se neredi i teror u svijet množiti, mogu nas ugrožavati sve moguće bolesti, od virusa i pandemija, možemo biti u nesigurnosti što će biti s nama, što će biti s budućnošću ove zemlje, naše djece, jedno je sigurno, s jedne i to najznačajnije strane smo osigurani: Bog je s nama i za nas. A Sv. Terezija Avilska je rekla: „Bog i ja imamo uvijek premoć!“ Zato je dobro ostati s Bogom, s Isusom, kako Petar reče nakon što je vidio preobraženoga Isusa u slavi. Dobro je biti s Bogom i u ovaj nedjeljni sat slavlja Sv. Mise. To je prilika za osvježenje naše vjere i za trenutke kada će se od nas tražiti žrtve poput one od uzora naše vjere Abrahama. On je izvrsno položio ispit vjere i vjernosti. Neka i nama ovaj susret s Isusom dadne snagu da ostanemo Bogu vjerni i u poteškoćama života, kako bi i Bog ostao nama vjeran. Za svaku svoju nevjeru i grijehe, zamolimo najprije Božje smilovanje.

1. Bog nam želi biti blizu u svim životnim nedaćama i kušnjama… a mi Njemu…
2. Koliko je jaka moja vjera, najbolje se pokazuje kada me život pritisne… 

Korizmeni program – obraćenje i vjera

Započinjemo korizmeno vrijeme. To je sveto vrijeme, vrijeme priprave za proslavu središnjeg otajstva našega otkupljenja: Isusove muke, smrti i Uskrsnuća. Ovo nabrajanje nije samo logički redoslijed kojim se to Isusu događalo, naime muka, pa smrt, pa uskrsnuće. To je također slika našega života. I u njemu je toliko patnje i muke, čovjekova traženja, bolesti i napora, pa i teških moralnih padova, a onda dolazi smrt, na prvi pogled, konačni čovjekov poraz. Bio bi zaista konačan da nije Božje pobjede po Isusovu Uskrsnuću. Zato to Uskrsnuće pišemo velikim slovo u pravopisnom i teološkom smislu. Patnja je privremena, smrt je samo prolazak iz vremena u vječnost, a Uskrsnuće je stanje, stanje Isusovo nakon pobjede nad zlom i Zlim, ali i stanje koje je obećano svima nama. Neka nam zato korizma ne bude neko teško i turobno vrijeme koje ćemo nekako podnijeti, otrpjeti, nego vrijeme radosti što nam Bog pruža ruku, što silazi među nas, da učini za nas ono što sami nismo u stanju učiniti, a to je: osloboditi nas od zla i krivnje, od grijeha. A sada se otvorimo Bogu, skrušimo se u srcu i dopustimo da nam grijehe oprosti, a dušu ispuni radošću i milošću.

1. Nova prilika, nova mogućnost započeti iznova. Krenimo s Isusom u svoju pustinju…
2. Bog nam je spreman sve oprostiti, jesmo li mi spremni oprostiti drugima i sebi? 

Kršćanski odgovor na bolest

I ove nedjelje, kao i prošle, u misnim se tekstovima susrećemo s bolešću i bolesnicima. Ovaj put riječ je o gubi, teškoj bolesti koja je bolesnika pogađala i izolirala od obitelji i ljudskoga društva. Danas se guba može liječiti. Ali i sve druge bolesti ljude danas izoliraju, odvode ih u bolnice, lječilišta, gdje nerijetko bivaju zaboravljeni. Nisu li današnji „gubavci“ stari, bolesni, hendikepirani, duševni bolesnici, ljudi koji pate od ratnih trauma, koje smještamo u kojekakve domove i zaboravljamo ih? Nisu li to i ljudi koji su samo drugačiji od nas: doseljenici, stranci, ljudi sa slabom naobrazbom i još slabijom zaradom? Isus ih nije izbjegavao; štoviše, tražio ih je, liječio, družio se s njima, donosio im oproštenje i spasenje. Upitajmo se na početku ovog Misnog slavlja kakvi smo mi ljudi jedni prema drugima, pokajmo se za svoje propuste.

1. Kako se odnosimo prema svojim bolesnicima, starijima, ljudima s ruba društva?
2. Imamo li snage tražiti »potrebite« i davati im ljubav i blizinu koja im je potrebna u njihovoj izoliranosti? 

Bolesnici - Isusov i naš prioritet

U današnjem evanđeoskom odlomku prikazan nam je jedan Isusov "radni dan". Rano ujutro ustaje, povlači se u samoću i moli se nebeskome Ocu. Tako započinje njegov dan. Preko dana obilazi "svom Galilejom" i navješćuje Radosnu vijest i izgoni zloduhe koji moraju ustuknuti pred Božjom snagom. Mali predah koristi za kućni posjet. Ovaj put na redu je kuća njegovih učenika Šimuna tj. Petra i Anadrije, gdje se malo odmorio i "usput" izliječio bolesnu Petrovu punicu. A kad je jenjala žega i sunce zašlo, nema mu još počinka. Dolaze mu mnogi bolesnici tražeći zdravlje i on ih ozdravlja, a Evanđelje opet izjekom spominje njegovu borbu sa zlodusima, koje izgoni i ne da im govoriti. Dosta je bilo njihove laži, sad je Božja istina došla k ljudima. Tako se Isus zauzima za konkretnog čovjeka, za svaki život, jer svaki čovjek ima svoju vrijednost i dostojanstvo. Tako je radio Isus. Moliti, raditi svoj posao, poštovati i štititi život i pomagati čovjeku u potrebi, najbolje je ispunjenje dana i svakog kršćanina. 

1. Kako ja započinjem dan, imam li vremena za Gospodina?
2. Jedino s Bogom... moji dani, tjedni, mjeseci, godine i cijeli život jesu ispunjeni i pronalaze svoj smisao 

Snažna Božja riječ u Isusu Kristu

Četvrta nam nedjelja kroz godinu progovara o značaju i dostojanstvu Božje riječi. Bog nam šalje proroke, apostole i evanđeliste, propovjednike i vjeroučitelje da nam prenesu i tumače njegovu poruku, njegovu riječ, jer to su riječi spasenja, riječi života vječnoga. Pripravimo se da i sada poslušamo Božju riječ, otvorimo uši i srca da ona u nama djeluje. Pokajmo se ako je nismo dovoljno poštovali i cijenili, ako je se nismo u životu pridržavali. Zamolimo Boga za oproštenje i zbog svake svoje neiskrene, ružne i lažne riječi koju smo drugome uputili, osobito ako smo svojim riječima, ali ne samo njima, povrijedili i samoga dobroga Boga.

1. Koliko je snažna Božja riječ, koju izgovara Isus Krist, On je poslan spasiti čovjeka, to danas i čini i pokazuje da s napasnikom nema razgovora…
2. Kakve su moje riječi koje izgovaram svakodnevno o drugima, o ljudima koji me okružuju. Ponajviše moje izgovorene riječi zapravo pokazuju stanje moje duše. A kakvo je ono preispitajmo se.. 

Bijeg od životnog zadatka, bijeg od Boga

Kršćani su pozvani biti Isusovi svjedoci u svijetu u kojemu žive. Oni prihvaćaju Isusov poziv na obraćenje. Neki od njih prihvaćaju i poseban Isusov poziv i izabranje: biti Isusova produžena ruka, biti „ribari ljudi“, kako Isus reče. Ružno i pogubno bi bilo ne odazvati se. Nažalost, kršćanstvo je danas podijeljeno pa mi kao kršćani ne dajemo pravu sliku o kršćanstvu, pa ni o Bogu u kojega vjerujemo. Stoga je žurna zadaća kršćana raditi oko jedinstva svih kršćana i moliti na tu nakanu, na koju je i sam Isus usrdno molio prije svoje muke. Dug je put do jedinstva među kršćanima. Hvala Bogu, ima i nekih, doduše malih, ali ohrabrujućih znakova na tome putu. Uklonimo na početku ovog Euharistijskog slavlja iz svoga srca sve što nas dijeli i molimo da Bog oprosti loš primjer koji razjedinjeni kršćani daju svijetu, ta da ubrza dan jedinstva svih kršćana.

1. Kako ja prihvaćam svoj poziv, da li bježim ili prihvaćam ono gdje me Gospodin zove?
2. Jesam li kadar ostaviti sebe, grijeh, svoje planove i poći za Gospodinom… 

Ne možemo biti Isusovi svjedoci i apostoli ako prije nismo bili Njegovi učenici 

Prvo čitanje iz Staroga zavjeta i današnje evanđelje govore nam o Božjem pozivu čovjeku i okupljanju prvih Isusovih učenika. Sveto Pismo nam svjedoči da je Bog uvijek, u svakom vremenu, trebao, tražio i pozivao čovjeka: Abraham, Mojsije, Samuel, David, Ilija, Izaija, Jeremija, Ezekijel, Ivan Krstitelj, Blažena Djevica Marija, apostoli, sv. Pavao… I danas će, skupa s vama i kao vaš pastir, ovu sv. misu služiti netko koga je dragi Bog iznenadio i usrećio svojim pozivom. Zahvalimo mu za tu veliku milost.

1. Bog poziva i danas žive, konkretne ljude, jesu li mu vrata moga doma otvorena?
2. Jesam li spreman posvjedočiti da sam Kristov učenik, ili se toga još uvijek sramim i skrivam pred drugima? 

Spasenje je za svakoga

Kad se u službu uvodi neki svjetski uglednik, novi predsjednik države ili vlade, ili duhovni vođa, novi papa ili biskup, uvijek se to obavlja veoma svečano, uz brojne ceremonije, govore i slavlja. Time se želi istaknuti značaj te službe i zadaće koju izabrani preuzima. Danas, na blagdan Isusova krštenje, Isus je svečano predstavljen svijetu kao „Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta“. Predstavlja ga „najveći rođeni od žene“, prema Isusovim riječima, Ivan Krstitelj. Svjedoci su Duh Sveti koji nad Isusa silazi u liku goluba i Otac koji ga svečano priznaje svojim ljubljenim Sinom. Trebat će upamtiti to svjedočanstvo i onda kad bude teško vjerovati da i ljubljeni Sin mora teško trpjeti. I mi smo po krštenju postali ljubljena djeca Božja, ali ne će nas mimoići teškoće života, no zbog toga ne ćemo prestati biti ljubljena djeca Božja. Ne zaboravimo toga u trenutcima svoje kušnje. A sada se odrecimo svojih grijeha i pokajmo za njih, jer je upravo zato Isus došao na ovu zemlju, odnijeti s nas krivnju i grijeh.

1. Koliko sam svjestan svoga krštenja i svoga obećanja Gospodinu, a kakav je moj život…
2. Puniš li svoju nutarnju uljanicu za dane nevolja i životnih poteškoća, od čega ćeš živjeti i svjedočiti u ovom svijetu Krista… 

„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“

Ne primiše ga njegovi – njegov narod kojemu je Isus pripadao. To je narod Saveza i obećanja koji u Isusu nije prepoznao Božji pohod i nije ga prihvatio. Isusa je njegov vlastiti narod odbacio, osudio i isključio iz svoje sredine, pogubio ga na križu zajedno sa zločincima. A tko su oni koji ga ne primiše? To su oni koji su se za njega opredijelili, oni su svjesno i osobno prihvatili Isusa kao temelj svoga života. Njima Isus „podade moć da postanu djeca Božja.“ To smo braćo i sestre svi mi! Radujmo se u Isusu!

1. Koliko i kako i mi danas primamo Isusa u naše srce?
2. Primamo li ga uopće?  


SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Na prvu nedjelju nakon Božića Crkva slavi blagdan svete Obitelji. Blagdan svete Obitelji je zapravo produženi Božić, jer je Božić sam po sebi „blagdan obitelji.“ Ovaj blagdan svete Obitelji, Isusa, Marije i Josipa svjedoči najosnovniju činjenicu naše ljudske egzistencije – obitelj. Pojam obitelji dolazi od riječi obitavalište. A najprimjerenije, odnosno najdostojanstvenije obitavalište za čovjeka je upravo obitelj. Bog nam dolazi u liku malog djeteta i to u konkretnoj obitelji Marije i Josipa. Njegov život, dakle ovisi o životu njegovih roditelja. Oni ga odgajaju i pokazuju mu primjer vjernosti, ustrajnosti i strpljivosti, koju će on živjeti i trebati u svom odrastanju. Oni pripremaju put Gospodinu. Svaka obitelj to može. Samo ako svoj obiteljski život uzdiže na razinu milosnog života u Kristu. Ti si, Isuse, živio u Svetoj Obitelji. Ali, ti nastavljaš živjeti u svakoj našoj obitelji, jer si u svakom srcu koje ti otvara vrata. Ti želiš u svakome od nas otkriti i oca i majku, brata i sestru. Dođi, Isuse, ponovno u ove božićne dane u svako srce, u svaku obitelj. Isuse vrati vjeru u pobjedu ljubavi!

1. Svaki čovjek dolazi iz obitelji, uči u obitelji i kreće u život iz obitelji….
2. Dopustimo Kristu da dođe u svaku obitelj, te da svojim svjetlom obasja i učini boljim sve njezine članove… 

Ne može kršćanin bez radosti unatoč svim kušnjama

I kad želimo Boga slaviti, mi ljudi nerijetko mislimo na previše ljudski način. Kao da želimo odrediti što Bogu treba, što je Bogu na čast. Slično je mislio i kralj David kad je odlučio Bogu podići veličanstven hram u Jeruzalemu. No, Bog ga po proroku Natanu poučava da mu ne treba kuća od kamena ili kakva drugog materijala, nego da mu treba kuća vjere u našim srcima i savjestima. Vjere kojom ćemo prepoznati obećanog potomka Davidova, Isusa, Spasitelja svijeta, koji se rađa kao zadnji siromah. Vjere koja će Isusa prepoznavati i prihvaćati u potrebnima s kojima se Isus solidarizirao. Inače bi se bio rodio u kraljevskim dvorima ili točnije: ne bi ni dolazio na ovu grješnu zemlju. Tko tako Bogu otvori srce, bit će vrijedan Božjih obećanja, bit će Božji suradnik poput Marije. Samo u takvom srcu nastanjuje se Bog. Očistimo iskrenim pokajanjem svoje srce da bi se i po ovom Euharistijskom slavlju Bog u njemu rodio.

1. Moja vjera je još uvijek na površini ili ispunjavanju onoga što se od mene traži a srce…
2. Želim da se Bog nastani u našim srcima, i dotakne sve, pojedince i obitelji… 

Ne može kršćanin bez radosti unatoč svim kušnjama

Stigli smo već do treće nedjelje došašća. Za dva tjedna je Božić, blagdan radosti. Misna nas čitanja danas izričito pozivaju na radost. Prorok Izaija svjedoči da njegova radost dolazi iz uvjerenja kako ga Bog nije zaboravio, nego ga spašava. Tu radost prenosi cijelome narodu. A apostol Pavao, koji je toliko pretrpio za Krista, poziva Solunjane: „Uvijek se radujte!“ Radost kršćanina dolazi iz njegova uvjerenja da Bog zna za njega i onda kad ima više razloga za jadikovke, žalost i zabrinutost nego za radost. Ona dolazi od Boga. Ali radost je nježna biljka: ona može uspijevati samo u čistome srcu, u mirnoj savjesti. Zato poziv proroka Izaije i Ivana Krstitelja „Poravnite put Gospodinu!“ znači upravo to: očistimo svoja srca, svoje savjesti. U tu pripravu svakako pripada dobra božićna ispovijed, kako bi Božja radost ispunila naša srca i ostala u njima.

1. Mogu li se radovati ako su drugi u žalosti i neizvjesnosti? Mogu, ako radost dolazi od Boga da je tu za nas, mene i tebe, budimo ljudi molitve i duhovne potpore jedni drugima…
2. Gospodine, očisti nam srca kako bi bili spremni za susret s Tobom i ove godine u teškim i izazovnim vremenima… 

Pripravite put Gospodinu

Pred nama je danas snažan lik – lik Ivana Krstitelja. Ivan je velik u očima naroda. Zahtjevan je i strog, ali mnoštvo grne k njemu. Dolaze mu zbog onoga što on najavljuje: kaznu onima koji se ne žele ostaviti grijeha, a spasenje koji svoju nadu postavljaju u Boga. Ivan najavljuje Većega od sebe. Narod i u njemu prepoznaje Božjeg čovjeka, a veći može biti samo Bog. Upravo Bog hiti spasiti narod svoj. Dolazi Mesija, Spasitelj. Njemu valja pripraviti putove. To je poziv i nama koji iščekujemo dan Isusova rođenja. Pripravimo mu put u svojim srcima, uklonimo zaprjeke grijeha da bi i k nama mogao doći, i ovoga Božića, ali i u ovom Euharistijskom slavlju.

1. Na putu smo… da bi mogli dalje nesmetano ići valja ukloniti zaprjeke na putu.. to su naši grijesi.. ukloni ih, pokaj se i popravi se… stići ćeš svome cilju
2. Gospodin dolazi, ne želi nikog zaobići, mi u svojoj slobodi odlučujemo hoćemo li ga susresti ili opet zaobići i ostati u tami… 

Kršćanin čovjek koji očekuje

Prva je nedjelja došašća. Započinjemo danas novu crkvenu liturgijsku godinu. Misna čitanja uzimamo iz tzv. godine B u kojoj ćemo uglavnom slušati odlomke iz Markova evanđelja. Isus nas poziva na odgovoran život i budno iščekivanje njegova drugog dolaska, Izaija u prvom čitanju da preispitamo svoje putove i vratimo se većom vjernošću Bogu, a Pavao u poslanici da vjeru koju smo primili u sebi utvrdimo i budemo Isusovi svjedoci u svijetu u kojemu živimo. Svjedoci riječima i djelima, jer Isusa ne smijemo dočekati praznih ruku. Za svoja lutanja, nedosljednosti u vjerničkom životu, propuste i grijehe pred Bogom se iskreno pokajmo i zamolimo njegovo smilovanje.

1. Vrijeme u kojem živimo, vrijeme neizvjesnosti i straha za sutra, potiče nas na budnost…
2. Gospodin dolazi „danas“ meni i tebi, jesmo li ga spremni prepoznati i dočekati, najbolje će odgovoriti naš život, naša djela… 

© Copyright 2020 župa Presveto Srce Isusovo - Karlovac