Godina B
2018.

Živio Krist Kralj

Na kraju crkvene godine slavimo svetkovinu Krista kralja svega stvorenoga. Time Crkva želi naglasiti da nismo bez cilja i svrhe ovdje na zemlji i da nam je svakome jednom položiti račun o svome životu onome kojemu sve živi. Konačna riječ i odluka o našoj sudbini ipak je u Božjim rukama. A Isus nam je najbolje pokazao kakav je Bog i što očekuje od nas. U svjetlu te istine spasonosno je priznati stvarnost vlastite grješnosti i zazvati njegovo milosrđe.

Jesam li svjestan da Bog ima konačnu i zadnju riječ u našem životu?
Ravnam li se po pravilima kralja ovoga svijeta ili po pravilima Kralja svega stvorenoga?

Kraj svijeta

Približavamo se kraju crkvene liturgijske godine. Biblijska čitanja nam usmjeravaju pozornost na činjenicu prolaznosti života i na neminovnost Božjega suda. Ovo nam je vrijeme darovano da se odreknemo zla i prionemo uz dobro, prije negoli ude kasno. Zamolimo stoga Gospodina da nam otpusti naše grijehe i naš život ispuni milosrđem. Gospodine, ne znamo ni dana ni časa kad ćeš nas pohoditi. Pomozi nam da tako živimo da se ne bojimo tvoga dolaska, već da ustrajno i s radošću dočekamo čas svojega otkupljenja.

Jesam li otvoren Božjem Duhu, da prepoznam znakove vremena?
Biti budan opasanih bokova, biti spreman na susret sa Gospodinom.
Jesam li?

Živjeti ili životariti u svijetu afera

Gospodin nas današnjim evanđeljem poziva da ne živimo površnim i formalnim životom. Poziva nas da potrošimo i posljednja dva novčića naše životne ušteđevine na njega. Vjerujemo li mu, ili nam srce na tu pomisao obuzima zebnja? Zamolimo Gospodina da nam umnoži našu vjeru, a prije svega da nas očisti od naših grijeha.

Koliko sam spreman dati Gospodinu?
Bog uvijek daruje i vraća strostruko, vjeruješ li u to? 

Susret dviju ljubavi

U evanđelju susrećemo jednu neobičnu situaciju: učeni čovjek, pita Isusa o nečemu, za što u naprijed zna odgovor. Pita ga o tome koji je najveći zakon. Isus ga čak hvali na kraju, da je dobro odgovorio, kad je umjesto jednog naveo odmah dva zakona: ljubiti Boga i ljubiti bližnjega. Novost Isusova odgovora nije u tome da zapovijeda ljubiti Boga i ljubiti čovjeka, nego u tome da te dvije zapovijedi povezuje u jednu: Ne može se ljubiti Boga, zanemarujući bližnjega i obratno, ne može se poštivati čovjeka, ako se ne ljubi Boga.

Koliko današnji čovjek priznaje Božji suverenitet, toliko poštuje i čovjeka 

Na putu ili kraj puta

Prije no što ga je ozdravio, Isus je slijepca upitao: »Što želiš da ti učinim?« Isus je tu da nam pomogne, ali i mi trebamo biti svjesni onoga što uistinu želimo. Odveć često gubimo vrijeme i snagu na stvari koje su nam zapravo od male važnosti, a propuštamo druge, mnogo važnije. Većina svađa zbog kojih se svađamo i rastajemo nastaje zbog malo važnih stvari, ili manje važnih stvari od našeg zajedništva. Današnje evanđelje nam je prigoda da se zapitamo što je ono do čega nam je uistinu stalo, što zapravo od života želimo?

Što ja želim da mi Isus učini u mom životu?
Koliko stvari činimo u životu, koje nam nisu važne i time zakidamo sebe i svoju obitelj nebitnim a ostajemo neostvareni za ono bitno?

Prva ili posljednja mjesta

Sveta Mala Terezija je jednom prigodom rekla: »Posljednje mjesto mi nitko ne može oduzeti.« Obično svi se borimo za prva mjesta. Isus nas u današnjem evanđelju podučava da u ljubavi nije tako. U ljubavi čovjek služi onoga koga voli. Ispitajmo svoju savjest osobito u pogledu ljubavi. Igramo li igre moći i s onima za koje velimo da ih volimo? »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« To je naopaka molitva. To je izvrtanje molitve koju nas je Isus naučio: »Budi volja tvoja«. Isus je strpljiv s nama, mi želimo ugoditi svojim požudama. Tako zaboravljamo

Tražim li i ja prva mjesta u svome životu? Što sve činim ili sam spreman učiniti da to ostvarim?
Isus nas uči da nisu važna mjesta bila ona prva ili posljednja, važno je ustrajati na putu ljubavi koji nam je On pokazao. Vjeruješ li to? 

Na izvoru mudrosti

Božje zapovijedi nisu dane čovjeku s namjerom otežati mu život na zemlji. One su izraz i ljudske i božanske mudrosti, jer se u njima Božja riječ izrazila na nama razumljiv način, da bismo živjeli sretno i ispunjeno. U njima je toliko snage mudrosti da su se othrvale stoljetnim i tisućljetnim napadima iskušenja i svakojakih životnih situacija. Iako smo svjesni vrijednosti Božjih zapovijedi, ipak nam ih je ponekad teško obdržavati. Zamolimo Gospodina da nam u tim trenutcima da svjetlo Duha Svetoga kojima su zapovijedi nadahnute na naše dobro.


Što još tako čvrsto držim pridržano sebi a da nisam kadar dati Gospodinu?
Mudrost Božja pomaže nam razumjeti ono što ne želimo sami prihvatiti, ako ti je Bog na prvom mjestu sve drugo bit će na svome mjestu. Jesam li toga svjestan ili još uvijek kaskam? 

Jedno tijelo

Malo je toga što danas doprinosi zdravijem i sretnijem obiteljskom životu. Dan Gospodnji ujedno je i dan za obitelj, a riječi »hvala« i »oprosti« hrana i lijek za obiteljsko zajedništvo. Mjerilo za brak i bračni život neka ne budu naše iskrivljene slike već ona slika koju je Bog zamislio za čovjeka. Ako su supružnici jedno tijelo onda je normalno da postoji i komunikacija, i suosjećanje, i prihvaćanje i opraštanje među supružnicima. Zahvalimo dragom Bogu za dar obitelji kojoj pripadamo i pokajmo se osobito za one grijehe zbog kojih naše obitelji ili pojedini članovi u njima trpe.

Jesam li kadar u obitelji komunicirati sa svim svojim članovima?
Imam li snage barem ponekad kada smo na okupu, cijela obitelj, zajednički se pomoliti i Bogu preporučiti? 

Čaša vode

Dan Gospodnji prigoda je da prekinemo tjednu rutinu, da si podsvijestimo darove Božje kako bi smo imali za što biti Bogu zahvalni. Pogledajmo kamo ide naš život. Što koristi čovjeku automobil i zna ga voziti, ako je sebe zajedno s limenim ljubimce upravio prema provaliji? Isus nas upozorava da je bolje na vrijeme poduzeti i drastične mjere, negoli se prepustiti navikama koje nas možda polako, ali sigurno vode u propast. Isus nas želi upozoriti koliko je važno znati se ispravno služiti darovima koje nam je Bog dao da bi smo Mu mogli bolje služiti, sebi na spasenje, drugima na korist. Očima, kako bismo mogli bolje vidjeti dobro koje On izvodi preko drugih ljudi. Rukama, kako bismo mogli i sami nešto za Boga učiniti u ovom svijetu. Nogama, kako bismo poruku njegove Radosne vijesti mogli donijeti onima koji je trebaju. Ne dopustimo da nas moć navike odvede kamo ne bismo htjeli. Ako su naša djela takva da nas vode u propast, onda je vrijeme da odlučno zarežemo u svoj život. I napunimo čašu.

Jesam li kadar prihvatiti da i drugačiji od mene mogu činiti dobro?
Imam li spremnosti „odsjeći“ ruku – nogu, „iskopati“ oko kako bi odstranio iz svog života ono što me vodi u propast? 

Životinje, divljaci i ljudi

Današnje evanđelje nas poziva da razmislimo o svojoj poziciji unutar vlastite obitelji: jesmo li od onih koji stalno nešto zapovijedaju i zahtijevaju, ili smo oni koji rado pripomažu u svemu što vide da je potrebno. Isus hvali ove druge: »Ako tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj.« Doista, ovaj svijet nikad ne će postati bolji budemo li samo od drugih očekivali da nešto učine. Treba čovjek i sam zasukati rukave, počevši od svojih najbližih. Mi se danas rado uspoređujemo pa i ne često natječemo u tome tko što ima ili jest: veće, bolje, ranije , itd. Bilo da je riječ o kući, automobilu, poslu, plaći, ženi, mužu, djeci, položaju, utjecaju, ljepoti… mogli bi nabrajati povazdan. Isus nas uči drugačije. Uči nas da smo ljudi, a ne tek biološke jedinke vrste koja se zove čovjek. Zvati se čovjekom i biti čovjekom nije jedno te isto. Isusove riječi iz današnjeg evanđelja upozoravaju nas da se čovjekom postaje tek kad o sebi i drugima oko sebe prestajemo razmišljati kao o životinjama. Kod životinja su stvari jasne: tko jači taj kvači. Zato je Gospodin govorio o svom križu. Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.

Ako bolje razmislim, kako živim i kako se ponašam u obitelji i šire?
U svojoj slobodi izbora odlučujem se za Isusovu logiku ili mi je bolja logika ovog svijeta? 

Jedna usta, a dva uha

Danas nas Isusov poziva da razmislimo kako ga doživljavamo, tko je Isus za nas. Nije moguće biti njegov učenik i odgovoriti zahtjevima njegova poziva, ukoliko nismo uvjereni da je Isus daleko više od običnog čovjeka. Isusu je bilo stalo do toga što o njemu misle njegovi najbliži, oni koji su stalno s njim, s kojima dijeli dobro i zlo, kako se to zna reći. Mi često puta nismo takvi. Više nam je stalo što o nama misle oni koji nas ne poznaju dobro. Pred nepoznatima trudimo se ostaviti dobar dojam. Pred takvima ostavljamo dobar dojam, pristojni smo i pokazujemo se u najljepšem svjetlu. A što je s našim bližnjima? Na njima štedimo! Štedimo na pristojnosti prema njima, štedimo i na marljivosti , ostavljamo da drugi budu marljivi u pranju, kuhanju, pospremanju i slaganju… Štedimo i na vremenu više ga imamo za nekog neznanca tobož prijatelja nego za djecu ili supružnika. I na kraju se čudimo što nas život u obitelji uopće i ne ispunja. Isus pokazuje da mu je važno što njegovi bližnji misle. Naučiti u obitelji prihvaćati, razgovarati izreći svoje mišljenje i prihvatiti drugoga.

Mogu li odgovoriti tko je za mene Isus?
Ulažem li u svoju obitelj dovoljno, vremena, uvažavanja i pažnje ili su drugi važniji?

Gluhi mucavac

U današnjem evanđelju Isus ozdravlja gluhog mucavca. Često puta i mi smo gluhi pa ne čujemo jedni druge, i mucavi, te ne uspijevamo na pravi način izraziti svoje misli i osjećaje. Priznajmo da smo grješni i zamolimo Gospodina da nas svojim milosrđem osposobi za iskrenu komunikaciju bez koje nema prave ljubavi. Može li čovjek ispasti gluh pored zdravih ušiju? Nerijetko se događa da pored zdravih ušiju ne slušamo što nam drugi govore ili ne čujemo ono što nam žele reći. U takvim slučajevima i mi smo zapravo gluhi, iako su nam uši zdrave. A vrlo često se događa i da ne uspijevamo izreći ono što mislimo, osjećamo ili doživljavamo.

Je li sam kadar čuti drugog kraj sebe?
U kojoj mjeri sam sposoban predati Bogu sve, svoj život, svoje zdravlje i svoje bolesti?

Isusova zagonetka

U svojim nagovorima Isus je znao upotrebljavati i zagonetke. Tako i u današnjem evanđelju nailazimo na jednu Isusovu zagonetku: »Ništa što izvana ulazi u čovjeka, ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.« Zagonetke nije uvijek lako odgonetnuti. Zato Isus ispred ove najavljuje potrebu pozornog slušanja i intelektualnog napora da bi ju se ispravno razumjelo: »Poslušajte me svi i razumijte!« Isus ne želi nametati istinu, već izaziva čovjeka da ju sam pronikne. Pedagoški vrlo važan i ispravan postupak. Gospodin Isus dobro poznaje ljudsku narav. Osim ove činjenice, on pozna i koliko smo svojeglavi i svojevoljni, pa ako nam netko nešto kaže često puta ne želimo dati istini za pravo samo zato što je to drugi rekao, zato što sami nismo došli do toga došli.


Koliko smo u stanju prihvatiti ono što nam Isus govori i stavlja pred nas?
U svojoj vjeri držimo li se samo ispunjavanja izvanjskog ili težimo sa nutarnjom promjenom u koju treba uložiti puno odricanja?

Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

I danas možemo reći da ima onih kojima je Isusovo naučavanje "...tvrda besjeda! Tko je može slušati?...". Željeli bi Isusove riječi "ublažiti", malo ih prilagoditi sadašnjem vremenu. No Evanđeoski nauk, njegove zapovijedi i odredbe isto kao što su vrijedile prije 2000 godina, isto tako vrijede i danas. Ali Isus nikoga ne prisiljava da ga slijedi već daje čovjeku slobodu, ne ublažava svoj nauk nego jasno postavlja stvari. Pa ako nekome ne odgovara, može otići u svakome trenutku. To smo i svjedočili u današnjem evanđelju. I upravo u ovome evanđelju dobivamo odgovor na pitanje koje redovito slušamo od roditelja naših vjeroučenika: "Zar mora svaki puta biti prisutan na vjeronauku? Zar svake nedjelje mora ići na misu?!?" I opet nas ostavlja posramljene običan čovjek, onaj mali Petar kada kaže: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" 
Stoga ako iskreno želimo biti kršćani, postići život vječni, ako tražimo istinu, onda, makar i ne razumjeli u potpunosti evanđeoske zahtjeve, Isusovu besjedu, ponavljajmo si zajedno s Petrom "Ja vjerujem i znam - ti si Svetac Božji"

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko

Jedan je pisac duhovnog štiva rekao ovako: "Nekima vjera u Isusovu stvarnu prisutnost u euharistijskom kruhu zadaje velike muke. Meni je to samo po sebi razumljivo. Otkad sam prihvatio vjeru u Isusa kao utjelovljenog Boga postalo je za me suvišno pitanje: "Kako može Isus?". Isus je Bog i može sve. Ali mi se nameće drugo pitanje koje me dovodi do zaprepaštenja: Zašto Isus sve to hoće! Zašto se htio utjeloviti, zašto želi prebivati među nama, zašto nam želi davati svoje tijelo za hranu? Zašto sve to želi, iako vidi da nam vjera nije velika, da ne marimo za njega, da ne tražimo mjesto za stolom koji nam prostire, da mu ne iskazujemo dovoljno zahvalnosti i poštovanje..."
Stoga naša zadaća neka bude danas i cijeli naš kršanski život: što češće primati Isusa u svoje srce i klanjati mu se te iskoristiti svaku priliku da ga vidimo i prihvatimo u čovjeku kojega susrećemo.
Tko to bude činio - živjet će uvijeke!

Ja sam kruh života koji siđoh s neba.

Događaji koje opisuju evanđelja posljednjih nedjelja, možemo lako uvidjeti četiri stupnja događanja.
Na početku Isus umnaža kruh i time daje povod mnoštvu da se i sutradan okupi oko njega.
Zatim Isus usmjerava pozornost od zemaljskog kruha na kruh koji dolazi s nebesa. 
Onda slušamo kako je kruh s neba sam Isus, a dinici tog kruha postat će svi oni koji će vjerovati u Isusa. 
Te zadnji stupanj slušamo u evanđelju devetnaeste nedjelje kroz godinu: Kruhom koji je On sam hranit će vjernike na poseban način - "Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta".
Isus ne daje svoje "tijelo" kao nešto što bi se moglo od njega odijeliti, nego nas poziva u sakramentalnu, otajtvenu povezanost sa samim sobom. Dakle kada kaže "kruh koji ću ja dati tijelo je moje..." ne misli na materijalno, premda se pod tim prilikama pojavljuje, nego kao Božanski Kruh koji taži svaku glad i želju te daje čovjeku život vječni.
Stoga zamolimo Gospodina da u nama probudi živu želju često sudjelovati u Euharistiji i blagovati od ovoga Kruha.

Nahrani ih Gospodin kruhom nebeskim

"... Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni..." Koja je to hrana propadljiva? Kada mislimo samo na sebe i ovozemaljski život. Kada nagomilavamo materijalna dobra a dušu ostavljamo gladnu. To su državnici koji nastoje ljude zadovoljiti lijepim obećanjem. To su odgojitelji koji misle da je za mladog čovjeka dovoljno ako uđe u život s prepunom glavom znanja.... mogli bismo ovako nabrajati u nedogled. A evo i jedna priča o kruhu raspadljivom. Jedna majka dođe kod župnika da "plati misu" za sina. Župnik, gledajući majku, vidi da je još mlada pa pita - yar je umro tako mlad? - Nije umro, živ je. - Onda je vjerojatno teško bolestan, pa želite misu za ozdravljenje. - Ma kakvi, moj sin puca od zdravlja. - Poteškoće s učenjem? - Ma kakvi, same petice. - Pa ne vidim, zašto želite misu za sina. - Znate, pitao me, bi li smio poći u bogosloviju, pa bih platila misu da ga Bog odvrati od te pomisli.
Čovjek je tijelo. Mora se brinuti da zadovolji svoje tjelesne potrebe. Ali to nije sve, niti može biti sve. Čovjek je istovremeno i duhovno biće. Svu tu "propadljivu hranu" samljeti će zub vremena. Stoga se čovjek treba hraniti hranom koja ostaje za život vječni, hranom koja je podignuta na razinu nepropadljivosti.

"Gospodine Isuse, dolazimo k Tebi jer je u Tebi izvor životni i u Tvojoj svjetlosti pronalazimo smisao svoga postojanja. Brini se za naše potrebe, ali nadasve daj nam dar vjere, vodi nas k sebi da bismo prihvaćajući Tebe, kao kruh s neba i njime okrijepljeni stigli do vječne sreće"

Jest će i preostat će

Već u prvom čitanju knjige o Kraljevima, slušamo: "»Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: ’Jest će i preostat će.’« I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Gospodinovoj." I kao što vidimo da je Bog već u SZ nahranio mnoštvo sa dvadeset ječmenih hljebova i kaše, Isus hrani još veće mnoštvo, bilo je 5000 samo muškaraca, sa 5 ječmenih kruhova i dvije ribe. Isusa je slijedilo silno mnoštvo, i kada su vidjeli ovo čudo, htjeli su ga zakraljiti. No Isus se povuče u osamu. Neke je od toga mnoštva privukla znatiželja, druge želja da čuju Isusovu riječ, treći su željeli čudo iskusiti na vlastitoj koži - njegovu iscjeliteljsku moć. I danas mnogi odlazimo u crkve na Euharistiju. Hitimo Isusu prisutnome pod otajstvom kruha i vina. Želimo se nahraniti tim živim kruhom. No postavimo si pitanje: Što nosimo u srcu? Što upravlja mojim mislima i mojim koracima da idem u crkvu? Možda je to osjećaj dužnosti, obaveze, navika, običaj, a možda i želja za susretom s poznanicima? 
Nažalost, odlazak u crkvu danas je mnogima upravo sve ovo gore navedeno a ne ono što bi to ustvari trebalo biti. A to je Isus koji postaje Hrana za sve nas! Žrtva Ljubavi koja nas želi nahraniti tom Ljubavlju. Stoga težimo da budemo gladni te Ljubavi, težimo da se što češće hranimo tom Ljubavi!

Bijahu kao ovce bez pastira

Slušamo u evanđelju kako se oko Isusa uvijek nešto događalo. Ljudi su dolazili i odlazili. Apostoli su primali zapovijedi i izvršavali ih, naučavali mnoštvo, kadkada su jedva stigli prizalogajiti. Stoga Ih Isus šalje u osamu, da otpočinu. No narod "gladan" riječi Božje, prati Isusa i apostole i prestiže ih. Isus ne odlazi od naroda već "... sažali se na njih jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati..." 
Zašto? Zašto ljudi hrle za Isusom i apostolima? Što to Isus i aposotoli nude?
Isus je susosjećao s narodom. Davao im je upute kako valja živjeti i raditi da bi stigli u Kraljevstvo nebesko. Nauk i upute koje su zapisane i dostupne svakome već dvije tisuće godina. Nauk koji ima moć. Nauk Koji je Božja nazočnost i snaga. Nauk koji posjeduje stvaralačku moć. 
Približavajmo taj evanđeoski nauk svima koji ga žele, koji se tiskaju oko Isusa i apostola današnjih dana. 
Samo čovjek koji je iskusio Boga, susreo se s njime, može evangelizirati kao Isus. I zasigurno će se k njemu stjecati veliko mnoštvo.
To je izazov za svakog pojedinca ali i za Crkvu kao cjelinu.

Poče ih slati

Isus u današnjem evanđelju doziva apostole i šalje ih po dvojicu dajući im vlast nad nečistim dusima. Oni otišavši od njega, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.
Zlodusi i danas napadaju. Zloduh je duh smušenosti i nesigurnosti, nečistoće, besramnosti i spolnog razvrata. Pomiješao je dobro i zlo. Želi svim silama dokazati čovjeku da je život breme koje se ne isplati podnositi, breme kojega se treba što prije osloboditi. Nagovara ljude na uzimanje droge, samoubojstvo, pobačaj…
Isusovi učenici donose radost i nadu u vjeri da je Bog i u najtežim nevoljama s nama. Ali apostoli ne bi ništa postigli bez molitve, ustrajne molitve. A što je molitva? Svi znamo definiciju da je molitva razgovor s Bogom. Ona je ključ našega uspjeha u borbi protiv zloga. Ponekad iziskuje napor i ustrajnost u strpljivosti, ali donosi mnogo plodova i veliki je štit u obrani protiv zlih sila. Stoga sjetimo se najljepše molitve – Očenaša. U njoj nam sam Isus daje smjernice koje nam pokazuju pravi put dolaska Ocu koji nas neizmjerno voli. Stoga se zapitajmo: Molimo li srcem? Razgovaram li s Bogom?...

Kamen spoticanja

Isus nije onakav kakav bi trebao biti prema mišljenju svojih sugrađana. On je svoj i nepokolebljiv, na što se oni sablažnjavahu do te mjere da su ga htjeli strmoglaviti niz liticu. Ista sablazan bila je i kod Jeruzalemskih pismoznanaca. Niti njima Isusov nauk nije bio prihvatljiv. Posljedice svega znamo: osuda, raspeće i smrt. No, tu sablazan ne prestaje. Isus, za mnoge kamen spoticaja, kroz povijest je svima pokazivao put pravednosti i istine. Rimsko carstvo koje je imalo mnogoboštvo, na kraju se moralo ukloniti s puta Isusu. Srednjovjekovni staleži su htjeli Isusa podrediti sebi. No niti pred njima nije ustuknuo, već im je svojim naukom bio stalna opomena. U naše vrijeme, ponovno je Isus postao kamen spoticanja. Čovjek smatra da ima neograničenu slobodu i da smije raditi što mu je volja. Pošto Isus tu slobodu opovrgava, oni se proglašavaju ateistima. Neki vide kamen spoticaja u neraskidivosti ženidbene veze, neki u zabrani pobačaja, neki u svećeničkom celibatu i mnogim drugim istinama koje naučava Isusova Crkva. I dokle god se sablažnjavaju nad Isusovim naukom, priznaju da taj nauk nije od ljudi. To je nauk dat od Boga. Ne dopustimo svijetu i rutini da nam uguši vjeru. Ne dopustimo svom iskustvu i svom razumu da ograničavaju našu vjeru. Naša vjera mora biti stalno otvorena za nešto novo što sa sobom donosi Isus.

Vjera te tvoja ozdravila

„…Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ ovo su riječi nadstojnika sinagoge Jaira, čija kćer je na umoru. Vjeruje da je Isusova ruka, dakle dio tijela, ta koja ozdravlja. Na sličan način i žena, koja je išla sa svjetinom, vjerovala je da će ozdraviti ako se samo bude dotakla njegovih haljina. U toj vjeri Isus ih nije ispravio nego ih je potaknuo kako bi usavršio njihovu vjeru. Iako je njihova vjera nesavršena, Isus ih potiče kako bi imao mogućnost da se osobno susretne s njima, kako bi im pokazao što i Tko ima moć ozdravljenja. Razmišljajući o ovome, sjetimo se svih nabožnih predmeta koje nosimo i vjerujemo da ćemo putem njih zadobiti uslišanje
– svaka moć koju posjeduju stvari moć je od Boga, to je vjera. Kršćanska vjera traži puno više od naučenih riječi i obreda. Krist od nas traži vjeru u beskrajnu Očevu ljubav. Božja ljubav privlači svako srce, na nama je samo beskrajno se pouzdati u Njega. Stoga Isusu prisutnom u Euharistiji dajmo svoje bolesti, poteškoće, sve ono što nas tišti u životu da nas ozdravi, da nas dotakne i zahvaljujmo svaki dan iznova za njegovu ozdravljujuću ljubav.

© Copyright 2020 župa Presveto Srce Isusovo - Karlovac