Naši životi isprepleteni su radosnim i žalosnim trenucima. Prije osam godina radovali smo se prvoj mladoj misi u našoj župi, a danas žalujemo za odlaskom jednog mladog života. I jedan i drugi trenutak vezan je uz jednu osobu, svećenika vlč. Marinka Goleka, čiji život se ugasio 28. veljače 2024. godine. Sprovodnu misu i obrede, u ponedjeljak 4. ožujka 2024. godine, predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško.

Na početku misnoga slavlja izrazio je sućut u ime zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše te rekao: „kada umire svećenik, tada je ranjen naš prezbiterij Zagrebačke nadbiskupije, ali i drugih biskupija; ranjeno je svećeničko zajedništvo, tuga zahvaća našu nadbiskupijsku vjerničku obitelj i na osobit način župne zajednice u kojima je vršio službu i uvijek župnu zajednicu iz koje je netko krenuo na put svećeništva.“

U homiliji biskup Šaško je naglasio kako je Krist prisutan u Marinkovoj smrti. „Krist je Marinka pozvao da bude njegovim učenikom, da bude dionikom njegova svećeništva i da drugim ljudima dijeli darove vječnoga života. Zato imamo čvrsto pouzdanje da će sve ono što mi ljudi ne znamo ili smatramo besmislenim Gospodin u svojoj mudrosti i dobrostivosti odvesti u puninu smisla.“ Te nastavio: „Smrt svećenika Marinka možemo vidjeti samo kao kušnju suočavanja s granicama i možemo ostati prikovani uz umiranje. To i želi Božji neprijatelj. Nama je svaka smrt, ma kako izgledala blagom ili tragičnom uvijek poticaj da se usmjerimo prema životu, na susret s otajstvom ljepote i s otajstvom zla, ali u zajedništvu s Kristom koji je svojom smrću smrti oduzeo moć,“ kazao je biskup Šaško i dodao: „U ovome korizmenom vremenu već nas dozivaju uskrsne riječi: Što tražite živoga među mrtvima. (Lk 24, 5) Pozvani smo ići na mjesta života i tamo u ljubavi preispitivati: kako možemo biti bliži jedni drugima, odgovorniji te nastavljati graditi i produbljivati povjerenje; kako se mi svećenici možemo plodonosnije moliti za vjernike i vjernici za svećenike; kako prepoznavati naša udaljavanja i udaljavanja drugih u paralelne svjetove koji ne vode u život; kako biti putovima izlaska tako gdje se nešto čini bezizlaznim. I ponad svega - da budemo ponizniji te da tako, ne podupirući prevladavajući duh vremena, da ljudskomu životu dajemo vrijednost koju mu daje sam Gospodar života.“

Nakon popričesne molitve u ime svećenika Zagrebačke nadbiskupije oproštajni govor izrekao je preč. Ivan Valentić, dekan Dugoselskog dekanata. Nakon biografije između ostalog preč. Ivan je rekao: „Dragi Marinko, u ovom trenutku dok se opraštamo zahvaljujem ti za bratsku blizinu koju si nam iskazivao i kojom si nas obogaćivao. Hvala ti za trenutke svećeničkog zajedništva koje smo živjeli u različitim prigodama, bilo u našim redovitim obvezama, bilo u trenucima zajedničkih hodočašća ili susreta koji su bili prigoda za osobnu izgradnju, a isto tako i poticaj za nove pastoralne inicijative i iskorake.“

Nakon preč. Ivana Valentića, okupljenima se obratio i župnik rekavši: „…svećenici imaju dvije obitelji, jedna je ona u kojoj smo se rodili, u kojoj smo učinili prve korake, naučili prve riječi, dijelili svoje radosti, ostvarivali svoje planove u zajedništvu toploga roditeljskoga doma, dijeleći to zajedništvo sa svojom sestrom, bratom ili onima koje smo imali u vlastitoj obitelji. Ulaskom u misterij i otajstvo svećeništva dobivamo drugu veliku obitelj - to je Crkva, to je konkretna nadbiskupija koja nam daje poziv i poslanje i šalje nas tamo gdje je to potrebno.“ Zatim nas je prisjetio o smrti prvog župnika, vlč. Josipa Zidarića „koji je gradivši ovaj hram božji i gradivši živu zajednicu također prerano preminuo“ 2003.godine. Na kraju župnik nam je poručio „U korizmi smo gdje valja biti svjestan da život u sebi nosi i radosti i žalosti i uspone i padove i križeve. Danas stojimo pod križem zajedno s Isusovom majkom Marijom, zajedno s vama dragi roditelji i sestro, zajedno s vama dragi biskupe i dragi kolege svećenici zajedno sa cijelom ovom župnom zajednicom.“, te zaključio riječima: „Neka Gospodin udijeli tračak svjetla i tračak nade. Kako s križem i s kalvarijom ne završavamo, nego nas Krist poziva da učinimo još jedan korak i da dođemo zajedno na onu drugu stranu onostranosti, gdje ćemo se zajedno s njime susresti upravo preobraženi u zagrljaju Krista uskrsloga. Nakon i ovih dana i ovoga danas valja živjeti, Neka nas sve povezuje zajedništvo u molitvi, skrušenosti i poniznosti.“

Nakon obreda u crkvi, organiziranim prijevozom, uputili smo se na groblje Jamadol, gdje je u novome grobu ukopan naš dragi Marinko. Na grobu po samome završetku biskup Šaško je kazao: „Zato u ovome novom grobu, u kojem do sada nitko nije počivao, nalazi se klica koja govori nama dok prolazimo zemljom da se upravo iz tame rađa svjetlo, da nam je Krist na nevjerojatnim mjestima, u nevjerojatnim događajima bliz do mjere da niknu plodovi koje čovjek bez vjere ne očekuje“